Kako je humanitarka i poduzetnica Ana Lisak u 20 godina izgradila najuspješniju hrvatsku catering tvrtku

catering

Ona je jedina žena u Hrvatskoj koja vodi veliku tvrtku u području cateringa, a prije nego što je osvojila ovo tržište bavila se humanitarnim radom. Upoznajte Anu Lisak, finalisticu našeg natječaja za najbolju hrvatsku poduzetnicu koja će Vas inspirirati svojom životnom pričom i velikim poslovnim rezultatima.

Predodređena za poduzetništvo

Još od njenog ranog djetinjstva bilo je jasno da postoje velike šanse da Ana postane uspješna poduzetnica.

„Sjećam se da sam još od djetinjstva htjela uzeti život u svoje ruke i donositi odluke. Bila sam komplicirano dijete s kojim se ništa nije moglo dogovoriti i koje je uvijek imalo svoje ideje“, započinje Ana.

Prije nego što je pokrenula svoje današnje poslovno carstvo, radila je u posve različitim područjima, pa tako i u poduzetništvu. Još prije Domovinskog rata s pokojnim suprugom osnovala je građevinsku tvrtku i to nakon što je napustila komforni posao u veleprodaji, gdje je bila šefica predstavništva. Sve se ipak promijenilo s novim, ratnim okolnostima.

„U ratu se rušilo, a nije gradilo“, kaže Ana koja se tada odlučila uključiti u rad nevladinih organizacija. Pokrenula je inicijativu Majke za mir i bila predsjednica čak 130 humanitarnih organizacija, kao i mirotvornog pokreta Bedem ljubavi.

„Motivirala me savjest i želja da pomognem. Uvijek sam imala potrebu raditi nešto što će biti značajno za društvo, a ne samo za pojedinca.“

Tijekom tog razdoblja Ana je radila s ratnim stradalnicima i zlostavljanim ženama. Gotovo sedam godina rada u takvim teškim okolnostima rezultirao je posljedicama i u njenom životu.

„Shvatila sam da sam žrtva rata, baš kao i ratne žrtve s terena. Došla sam u situaciju da znam tisuće ljudi i njihove traumatične priče, što je rezultiralo razvojem PTSP-a. Mogla sam završit na liječenju na nekoj psihijatriji, ali sam umjesto toga odlučila okrenuti novu stranicu“, priča.

Uvijek postoji rješenje

Zaposlila se u jednom beauty centru gdje je radila kao voditeljica i u samo godinu dana ostvarila nevjerojatne rezultate. Kada je počela raditi u salonu, on je brojao 11 zaposlenih, nakon čega je narastao na čak 41 zaposlenika.

„Jedino me rad mogao iz svega izvući. On me oduvijek ispunjava i daje energiju“, iskreno govori.

Ipak, stjecajem okolnosti Ana se nakon svih životnih (ne)uspjeha našla na burzi.

„Tražila sam posao na sve strane i dobila jedan konzultantski posao, ali nešto me kopkalo i htjela sam nešto svoje. Razmišljala sam na način da ako sam mogla prije rata pokrenuti svoju firmu i za druge napraviti dobar posao, valjda mogu i za sebe.“

Nakon nekog vremena razmišljanja o tome čime bi se mogla baviti, ukazala se prilika za najam poslovnog prostora na 4. katu Doma zdravlja u centru Zagreba. Iskoristila je situaciju i pokrenula mali bistro.

„Nisam imala pojma o ugostiteljstvu osim iz perspektive gosta. Ljudi su me u čudu gledali što ja to radim i nisu mi dali ni šansu da se dokažem. Uglavnom su me odgovarali od toga i govorili mi da se umirim i da se zaposlim i radim posao kao i svi normalni ljudi.“

catering

Bez obzira na vanjske savjete, bez ozbiljnih financijskih sredstava, Ana je ustrajala u svom naumu.  Sama je uredila iznajmljeni prostor i hrabro se bacila u novo područje, ali ne i bez početnih problema.

„Mislila sam da će posao brzo krenuti i da ću odmah imati Esplanadu. Čekala sam, ali nitko nije dolazio. Prostor se nalazio na 4. katu Doma zdravlja, tko će tamo doći?“, danas komentira s osmijehom.

„Prva odluka koju sam donijela bila je: ako gosti neće k meni idem ja k njima!“

Tada je odlučila napraviti nešto što joj je naposljetku donijelo prvi vjetar u leđa.

„To je bilo prije 20 godina, što sam tada znala o marketingu? Ne previše. Napravila sam jedno pismo u kojem sam se predstavila kao tvrtka za catering i poslala ga na valjda tisuću adresa. Nakon mjesec dana javila se jedna farmaceutska tvrtka koja me angažirala za domjenak od 500 ljudi u HNK“, priča.

Iako nije imala tolike poslovne kapacitete i opremu, za Anu nikad nije postojala nerješiva situacija.

„Na početku  nisam imala ni 20 čaša, a posuđe sam donijela iz vlastitog doma. Godinu dana sam sve vozila u svom autu, a za ovaj prvi veliki event iznajmila sam opremu. Treba se usuditi! Nisam vidjela sve probleme koji su tada bili prisutni, mislila sam da se sve može, samo treba vidjeti na koji način. Svaka stvar u ovom svemiru ima makar još jedno rješenje, a isprika je uvijek prepreka da nešto postignete. Sad kad razmišljam unazad, to moje neznanje u ugostiteljstvu bila je moja prednost. Ja nisam imala barijeru vezanu za to u koji se okvir ja trebam uklopiti. Ja sam sama sebi stvarala neke nove poslove i pristupe poslu koji su bili potpuno novi.“

Privatno – poslovna teorija

Kada je započela s radom, postojalo je samo nekoliko catering tvrtki koje su bile tek nagovještaj rastućeg biznisa. Ona se kroz putovanja u inozemstvo već susrela s ovim područjem i uvidjela je postojeći potencijal. Posao je pomalo kretao i za nekoliko mjeseci njen prostor je postao elitno mjesto za ručak.

„Restoran je zaista zaživio. Svaki dan kuhali smo tri nova jela, što znači 60 različitih jela mjesečno. Toga tada nije bilo, gableci su bili špek fileki i gulaš. Ja sam kod kuće radila menije za cijeli tjedan, a gosti su nam bili predsjednici uprava, odvjetnici i doktori.“

Tvrdi kako je za uspjeh trebalo ponuditi nešto drugačije.

„Ja nisam klasičan ugostitelj, gledam da se daje drugi format. Struka je temelj, ali ostalo je kreativnost, proces, moraš nešto sam stvoriti“, ističe.

I stvorila je. U godinu dana zaposlila je 15 ljudi, a ta brojka od tada je sve više rasla. U današnjem poslovnom prostoru od 700 kvadrata Catering Lisak djeluje već 15 godina, a godišnje odrade čak 1500 evenata. Tu je i restoran Lateral, otvoren prije 5 godina, kao i još nekoliko lokacija u kojima rade u partnerskim odnosima.

Kroz svoje sada već dugogodišnje poslovno iskustvo Ana je shvatila na koji način treba razmišljati, ali to ne primjenjuje samo u poslovnom segmentu života.

„Od početka mi je jasno da se u ovom biznisu radi otprilike 8 mjeseci godišnje i zato treba akumulirati sredstva i pametno ih rasporediti. Ja imam svoju teoriju koja je možda zastarjela, ali za mene sve počiva na istim principima, kako obitelj, tako i posao, ali i država, a to je – ne možemo trošiti više nego što imamo. U novim investicijama i poslovima treba biti odlučan i hrabar, ali prije svega treba trezveno razmisliti.“

Ispred svega – ljudi

Da bi poslovanje bilo odgovorno, potrebno je napraviti listu prioriteta, smatra. Otkrila nam je svoju.

„Kod mene je prvo na listi da platim sve državne obaveze, bez obzira slažem li se s njima, a zatim dolaze zaposlenici čiji je rad potrebno platiti. Treći su dobavljači, a četvrte su investicije u opremu, edukacije i sve ono što može donijeti novu vrijednost. Na kraju sam dolazim ja sa svojim troškovima koji uključuju poslovna putovanja i edukacije.“

Kao najvažnije resurse izdvaja ljude, odnosno zaposlenike, s kojima od samih poslovnih početaka pokušava uspostaviti dobre i zdrave odnose koji tada čine bazu uspješnog poslovanja.

„Stvarno je istina – bez ljudi ne bih mogla ništa, to me posao naučio. S novcem možete puno toga, ali bez ljudi jako malo toga. Ne možete se samo oslanjati na svoje sposobnosti, potrebni su suradnici s kojima ćete graditi nešto. Ja mogu zamisliti kako ću servirati hranu u svemiru, ali ako nemam ljude koji će to realizirati, ništa od svega. Ljudi su vrijednost i potencijal. Skidam kapu digitalizaciji i tehnologiji, ali postoje poslovi koje nikad neće moći zamijeniti strojevi.“

Ipak, u svojoj tvrtki ne želi baš bilo kakve ljude.

„Problem nije broj, nego kvaliteta radne snage. Mi smo odlučili biti vrhunski brend pa su nam potrebni  i takvi zaposlenici  Ne prosječni nego vrhunski. Kuhar primjerice može biti vrhunski i imati Michelinove zvjezdice, ali ako pomoćni radnik nije dobro oprao tanjur ili se hrana servira na neprimjerenom stolu, sve je uzalud. Pohvalim sve dobro što naprave i uvijek me veseli kada imam što pohvaliti, ali ponekad treba konkretno upozoriti na ono što nije dobro. Uvijek idemo na to da se jača odgovornost i sposobnost.“

Kuda plovi ovaj brod?

Svoj perfekcionizam i težnju za najboljim koristi kako bi zadržala poslovne konce u rukama, što se pokazalo kao uspješan stav.

„Ja ne volim nered oko sebe, pedantna sam i sistematična u poslu, sve mora biti isplanirano,  i perfektno izvedeno. U početku sam  imala sve pod kontrolom, a još i dan danas imam taj problem. Unatoč tome što imam veliko povjerenja u suradnike i zaposlenike, ipak mi je to potrebno da bih imala osjećaj gdje smo. Moram znati jesmo li brod na pučini koji je u oluji ili imamo ispravan kompas u rukama i kurs koji nas vodi prema cilju“, objašnjava.

A kojim putevima plovi konkurencija?

„Vjerujem da svi rade kako misle da je za njih najbolje. Tako sam i ja odlučila da ćemo se mi na tržištu pozicionirati kvalitetom, kreativnošću i profesionalnošću. Voljela bi da se s konkurencijom natječemo na tim principima, da svi podižemo standarde, a ne da se sve svodi na neprestano spuštanje cijena kao  glavni  kriterij za dobivanje pojedinih poslova. Nebrojeno puta sam bila suočena s nekorektnim podmetanjima. Ponekad ne mogu vjerovati da se jedan ozbiljni poduzetnik spušta na tu razinu. Za sve ima mjesta! Konkurenciju treba respektirati i znati što rade, a ne biti ljubomoran. Kao i u sportu, rivalstvo podiže ljestvicu, a mi svi trebamo uložiti puno truda i rada da bismo postigli bolji rezultat i svi bili generalno bolji“, naglašava.

A ona je ljestvicu postavila visoko i u području društveno odgovornog poslovanja. Već dugi niz godina Catering Lisak surađuje s Centrom za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“ iz Zagreba.

„Pomažemo toj djeci da steknu znanja i praktično iskustvo, a kroz 15 godina suradnje preko 50 djece iz Centra je kod nas odradilo praksu. Također, i moji zaposlenici naučili su štošta u radu s njima“, otkriva.

Poduzetnice ne smiju pristati na ulogu žrtve

Ova uspješna poduzetnica kroz svoj rad imala je priliku procijeniti na koji način funkcionira poslovni svijet i zaključuje kako žensko poduzetništvo još uvijek nije tamo gdje bi moglo i trebalo biti.

„Koliko god se pričalo o ženskom networku, ne znam zašto postoji toliki otpor. Malo je žena s kojima možete vrlo ozbiljno razgovarati o poslu. Mišljenja sam da žene trebaju sačuvati svoju ženstvenost, ali istovremeno biti odlučnije i hrabrije u svojim nakanama. Samo tako mogu realizirati svoju ambiciju i danas sutra biti poslovno uspješne. Ja to znam u šali parafrazirati  i reći da žene trebaju razviti muški mozak i međusobno više surađivati i jačati žensku mrežu. To će im pomoći da otkriju svoje vlastite sposobnosti. Naime, često nisu ni svjesne svojih potencijala ili ih iz tko zna kojih razloga zatomljuju. Osim toga, iza mnogih je požrtvovni rad i one svojim primjerima mogu svjedočiti da je za uspjeh doista potrebno puno truda i odricanja, balansiranja između obitelji, prijatelja i posla, ali treba razvijati svijest da zbog toga nismo žrtve i da nikada ne smiju upasti u ulogu žrtve jer se onda gubi kompletan smisao. Trebamo naučiti da jedna drugoj zaplješćemo i da zajedno slavimo uspjeh“, ističe.

Ipak, smatra kako je griješiti sasvim normalno i za takve situacije ima nekoliko savjeta.

„Neuspjeha se ne treba bojati. Nije problem pogriješiti niti to možete uvijek spriječiti, ali ne smije vas obeshrabriti. Pustite i sve će doći na svoje mjesto. Znate da ste napravili sve što ste mogle i tako učite, rastete i pomičete granice. Neuspjesi su jako bitni, ne možemo biti samo na lovorikama“, iskusno zaključuje Ana.

Foto: privatna arhiva

Nema komentara

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.