Kako nam šefovi mogu zagorčati posao (i život)?

šefovi

Koliko je za obavljanje nekog posla bitan dobar šef? Vjerojatno će se većina složiti da je izuzetno bitno. Stereotipna razmišljanja tjeraju nas da šefove zamišljamo kao visoke, stroge i namrgođene tipove koji su previše zaposleni da bi saslušali svoje zaposlenike, a šefice kao prave „oštrokondže“ koje čekaju svaku priliku da “spuste” svojim djelatnicima. Ima li u tim stereotipima i malo istine?

Šefovi si ponekad daju previše prava nad zaposlenicima

Jedna moja prijateljica novinarka otišla je raditi posao vezan uz odnose s javnošću u manju tvrtku koju je vodila jedna žena, gospođa u godinama. Bila je jedna od rijetkih ženskih djelatnica u toj tvrtki i dobila je dosta visoku plaću te sve moguće privilegije – plaćen prijevoz i prekovremene, topli obrok, pa čak i fleksibilno radno vrijeme… gotovo da sam postala zavidna. No, uskoro se ispostavilo da sve to ima svoju cijenu.

Njezina šefica voljela se miješati u sve, a najviše u privatne živote svojih zaposlenika. Nakon završetka radnog vremena, nazivala bi u svako doba, pa čak i jako kasno navečer, ispitujući moju prijateljicu gdje je, s kim i što radi, pa čak i je li upoznala kakvog muškarca. Slobodni vikendi i slobodno vrijeme općenito, uskoro su postali prava rijetkost. Niti jedno doba dana nije bilo sveto, pa je nazivala i u vrijeme nedjeljnog ručka ili u gluho doba noći sa smiješnim prigovorima i pitanjima.

Nakon kratkog vremena, došlo je na red i omalovažavanje vezano uz posao koji iznenada, više nije bio dobro obavljen, a prijateljici je prigovarala da ima jako visoku plaću, a nije dobra radnica. Primjedbe su postale učestale, a šefica je smatrala da može gospodariti, kako životom moje prijateljice, tako i životom ostalih zaposlenika. Samim time, atmosfera na radnom mjestu nije bila dobra i svi su zaposlenici bili relativno neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima i međusobno si „podmetali“.

Tortura je trajala oko dvije godine, a šefica je polako prestala isplaćivati prekovremene koji su se i dalje gomilali, a često je mahala i otkazom kao zadnjim oružjem koje je mogla potegnuti. Kap koja je prelila čašu bila je prijetnja drastičnim snižavanjem plaće s porukom „uzmi ili ostavi“. Moja prijateljica je otišla, sretna što će nakon dvije godine moći napokon disati punim plućima, ali trebalo joj je nekoliko mjeseci da dođe k sebi i oporavi se od strahota koje je doživjela.

Neispunjena obećanja znaju također otjerati radnike

Jedna druga djevojka radila je oko godinu dana na recepciji hotela u kojem je čistačica imala veću plaću od nje, iako je ona odrađivala i noćne smjene, koje nisu bila dodatno plaćene, da ne govorimo kako niti jedan blagdan nije imala slobodan.

Šef je bio prema njezinim riječima „relativno ok“, pa je zbog toga ostala na radnom mjestu duže nego je namjeravala,  a ono što ju je najviše naljutilo bilo je neispunjavanje obećanja o povišici vrlo mršave plaće.

„Šef je stalno govorio da će nam povećati plaće kada posao krene, no iako je posao nakon nekog vremena doslovno procvjetao, povišicu je bilo nemoguće dobiti. Kada sam je jednom zatražila, gotovo mi se počeo smijati u lice, i osjećala sam se vrlo jadno. Što je najgore, posla je stalno bilo sve više, a od nas se očekivalo da osim što vodimo recepciju i da zabavljamo goste, vodimo računa o parkingu, pravimo doručak, pa na kraju i da gostima peremo i peglamo rublje. Znala sam doći preuzeti smjenu i samo bi mi rekli da treba prvo oprati pod u blagovaoni jer je čistačica otišla kući“, požalila se. Šef pak nije htio izdvojiti novac za dodatnu čistačicu, već su mu za taj posao uskakale djevojke s recepcije.

I ova djevojka nedavno je pronašla novi posao i to u svojoj struci i zauvijek se pozdravila s radnim mjestom gdje je nisu znali cijeniti.

Zbog lošeg šefa ponekad treba krenuti dalje

Nedavno sam imala „sreću“ i sama dobiti šeficu, nakon dugo vremena, koju ću viđati na dnevnoj bazi i s kojom ću blisko surađivati. S obzirom na to da sam svjesna svog temperamenta, odlučila sam se maksimalno „pritajiti“ kako mi se na poslu ne bi imalo što prigovoriti i kako bih se sa šeficom što bolje slagala. Očito sam se jako dobro pritajila, jer u dva tjedna rada, iako sjedimo jedna pokraj druge, šefica i ja jedva da smo progovorile, da ne kažem nešto više, iako smo morale takoreći zajedno voditi odjel i kreirati projekte i zadatke.

Socijalne vještine moje šefice pokazale su se izuzetno niskima, no o drugim je stvarima zato imala štošta za reći.

Jednog mi je dana na kolegiju iz vedra neba prigovorila da „nije oduševljena mojim stavom“ i zaključila je da se držim hladno prema tvrtki i poslu. Njezina me reakcija manje više stvarno iznenadila, jer do tada me hvalila naokolo na sva usta i govorila kako sam se izvrsno snašla u poslu. Zanimalo me je ima li kakvih prigovora na moje obavljanje posla i kako je uopće primijetila moj stav kad jedva da smo izmijenile par riječi?

Nije imala odgovore na ta pitanja već je slavodobitno rekla da je „to taj stav o kojem ona govori“, odnosno ispalo je da mi zamjera što se premalo uzrujavam oko posla, što naravno znači da mi nije stalo do posla i do tvrtke. Pokušala sam joj objasniti da je zahtjevnost mog posla, na žalost, svedena na takav minimum, da se niti uz najbolju volju nemam oko čega uzrujavati, što ju je posebno razljutilo, jer se ona svakog dana pokušavala predstaviti nadređenima kao velika radnica, iako je većinu radnog vremena provodila smirujući se cigaretama ispred zgrade tvrtke u kojoj smo radile.

Očito su gubljenje živaca i histerija po njoj bili jedini načini pokazivanja da predano obavljaš posao i da ga imaš “preko glave”, iako za pravo imaš itekako dovoljno vremena za obaviti dvostruko toliko.

Uskoro sam zbog raznih drugih razloga napustila svoj relativno dobro plaćen posao, oko kojeg se nisam dovoljno uzrujavala i zbog kojeg nisam čupala kosu s glave i odlučila svoje radno vrijeme kvalitetnije iskoristiti. Trebam li spomenuti da sam već druga djelatnica koja je otišla s tog radnog mjesta u manje od osam mjeseci?

Je li nemoguće dobro se slagati sa svojim šefom ili šeficom? Mislim da ne bi trebalo biti, kada se nađe neka ravnoteža poslovnog i privatnog i kada postoji razumijevanje i poštovanje tih dvaju komponenti.

Svakodnevno zbog kredita, stanja na tržištu rada, straha i mnogih drugih razloga ljudi trpe loše šefove i nemaju snage i mogućnosti krenuti dalje. Dugotrajna tortura utječe na ljudsko samopouzdanje, a javljaju se i druge posljedice poput depresije i anksioznosti, što na kraju može utjecati i na fizičko zdravlje. Dakle, mogli bismo reći, dobar ili barem korektan šef, u stvari je pola posla i treba ga znati cijeniti.

Foto: 123rf

2 komentara
  1. Sanja, divan tekst! Svaka čast! Šef je izuzetno bitan, i ja vidim to mjesto kao odgovorno mjesto osobe zadužene da iz svojih suradnika izvuče najbolje, pomogne im da raste i stvori okvir sigurnosti i povjerenja – jer rad, kreacija i dobro ozračje nastaju samo iz “njegujućih” okolnosti. To je jako zahtjevan posao, a needucirani ljudi vrlo dobivaju rolu šefa – bez edukacije za tu rolu. Kao da pustiš glumca da nastupa u predstavi, a da nije išao na probe, i nema tekst i ne zna što je on u toj predstavi. Nitko to ne bi napravio. A svakodnevno se to događa u firmama. Zašto? Ne znam, ali vjerujem da je mnogim zaposlenicima pružena prilika da rade (umjesto da se bore s egom šefa ili nekompetencijom šefa izraženom kroz agresiju) da bi pokazali ljudsko, kreativno i dobro lice.

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.