Ovo su 3 najčešće vrste misli kojima žene same sebe sabotiraju

sabotirajuće misli

Svi mi ponekad razgovaramo sami sa sobom. Nekada je to unutrašnji dijalog kojime važemo argumente ili donosimo odluku, nekada je u pitanju tek monolog kojim pripremamo govor za važan razgovor koji slijedi ili se pak radi o komparativnim prednostima našeg poslovanja s kojima želimo upoznati svog sugovornika.

No, ima i onih “jednostranih” razgovora kojima sami sebi nešto govorimo, zaključujemo, uvjeravamo se. Posebno su destruktivne one misli kojima sami sebi upućujemo kritiku bez mogućnosti ispravka, oni negativni komentari koje nikada ne bismo uputili kolegi, zaposleniku ili prijatelju, a ipak odzvone ponekad u našoj glavi. Što ih češće čujemo, to smo im skloniji vjerovati. Najčešće se radi o ove 3 grupe misli:

“Nisam uspješna”

Često je to “zaključak” koji nam se nametne nakon određenog propusta ili neuspjeha. Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan neuspjeh ne govori o našoj općoj uspješnosti. Razmislite, koliki je broj zadataka koje dobro obavite u jednom danu ili unutar jednog projekta? Velik, zar ne? A koliki je broj grešaka, previda ili propusta?

Ipak, skloni smo se “uhvatiti” za ono što ne valja i kritizirati se za neuspjeh. Umjesto da proglašavamo neuspjeh svojom osobinom, kako bi bilo reći sebi “pogriješila sam tu i tu, sada znam za sljedeću situaciju to i to”. Pritom su tu i to bitni. Naime, specificirati u čemu smo pogriješili, biti toga svjestan i iz tog iskustva naučiti lekciju za sljedeći put upravo je ono što nam treba. Kao što nema uspjeha bez povremenog neuspjeha, navedena lekcija je upravo ono što nas čini spremnijima za sljedeću priliku.

“Pokušat ću”

Premda nije klasična kritika u pitanju, pokušajem da nešto učinimo povećavamo si rizik da u tome ne uspijemo. A ako se pokušaj izjalovi, kreće osjećaj krivnje, izlike i slično. Kako bi bilo da sam pokušala napisati ovaj članak? Vjerojatno bi neka draft verzija stajala u mom računalu još dugo.

Razlika između “hoću”, “neću” i “pokušat ću” jest u odlučnosti. Odlučiti da nešto hoćemo ili nećemo puno je snažnije i jasnije nego pokušati. Kao da nam taj “pokušaj” stavlja suvišnu figu u džep. Ako već ne znamo hoćemo li nešto učiniti ili ne, nije li poštenije reći “ne znam” ili “razmislit ću”?

Možda je nekima od nas ostala svojevrsna trauma iz školskih klupa zvana “što-god-bilo-ne-smiješ-reći-ne-znam” pa umjesto da otvoreno izrazimo nedostatak informacija u datom trenu i želju da ovaj čas ne donesemo odluku, pokušavamo.

“Ne znam” je ponekad potpuno legitiman odgovor. I jedini iskren i istinit. Kao i “razmislit ću”, kojime jasno dajemo do znanja da ćemo kasnije odlučiti. Stoga umjesto pokušaja, uzmimo si povremeno “luksuz” neznanja i razmišljanja.

“Nisam dovoljno…”

Kako god dovršimo tu misao (…sposobna, pametna, lijepa, marljiva, hrabra), ponovno sebi nismo uputili konstruktivnu kritiku. I bez obzira kako vaša osobna rečenica ovog tipa glasi, posljedica ovakve misli je uvijek ista. Javljaju se osjećaji neadekvatnosti i krivnje. Vidite li scenarij u kojem je krivnja poticajna, zdrava i osnažujuća? Uostalom, što je s tom riječju “dovoljno”? Dovoljno za što? Ili za koga? Tko je postavio taj vrhunaravni kriterij?

Događaji u poslovnom svijetu (a i u svijetu općenito!) ne ovise samo o nama. Dakle, nisu isključivi proizvod našeg truda i odgovornosti. Brojni događaji oko nas posljedica su isprepletenosti stotina faktora koji na njih utječu i zato je grandiozno i nepravedno prema sebi svoditi ih na vlastitu “nedovoljnost”.

Kada bi vam prijateljica rekla “vidiš da nisam dobila taj posao, izgleda da nisam dovoljno sposobna”, što biste joj rekli? Kako bi bilo da to isto ponekad kažemo i same sebi? Zapamtite, podrška i suosjećanje nisu rezervirani samo za druge.

sabotirajuće misli

Autor: Ana-Marija Vidjak, edukator i business coach

Foto: PR, Unsplash

Nema komentara

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.