Nedavno istraživanje headhunting tvrtke Saba ukazuje na trend koji ja vidim već neko vrijeme. Samo 36% žena i 31% milenijske generacije želi postati CEO ili član uprave u nekoj korporaciji. U usporedbi sa 68% iz generacije X i baby boomera to je malo.
Ali to nije zato što oni nisu ambiciozni, već zato što imaju drugačiju definiciju uspjeha. Dio razloga je i u manjku uzora. U svojih 10 godina korporativne karijere susrela sam se samo s jednom ženom na visokoj poziciji koja me je inspirirala i motivirala i htjela sam biti kao ona. Ali ni ona nije uspjela doći skroz do vrha….
I zato i radim ovo što radim, jer netko je rekao da ne možeš biti ono što ne vidiš. Na žalost, mnoge visokopozicionirane žene pate od sindroma “nisam ja”, što bi značilo da se one nikad nisu susrele s predrasudama, one jednostavno nisu manje plaćene, one sve stignu i ne vide u čemu je problem, a ako i priznaju da im nije bilo lako ne vide razlog zašto bi nekoj drugoj ženi trebalo biti lakše. Česta im je uzrečica da treba biti profesionalan i onda će sve biti ok, da ne povjeruješ….Kao rezultat imamo više članaka o poduzetnicama, što je zapravo sjajno, jer jednostavno ne želim nekoga prikazivati boljim nego što je.
Žene uspjeh ne vide kao C-level poziciju
Naime, žene jednostavno više ne žele provoditi 8-10 sati na poslu da bi im život počeo u 6 navečer, a do tad su se bavile uredskom politikom, a ne zanimljivim projektima i inicijativama. Moja, generacija X velikim dijelom želi van iz korporativnog svijeta, a ne zna kako. Odlaze čak i članice uprava, i često razlog nije manjak fleksibilnosti kako bi se na prvu činilo, nego upravo manjak smisla svega toga. Neke su dobile otkaze u korporativnim restrukturiranjima i sad su presretne što im se to desilo jer znaju da bi se same teško odlučile na taj korak.
Ove koje su još tamo, “gutaju” priče o poduzetnicama i maštaju iz svojih ureda kako bi bilo lijepo sad biti kod kuće i pokupiti sama dijete iz vrtića u 4. I upravo takvi uzori nedostaju. Generacija naših mama je dobila priliku da uopće radi i zgrabile su te mogućnosti i borile se da dođu do vrha. U toj generaciji smo dobili i prvu generaciju poduzetnica – uglavnom u uslužnom sektoru, frizerke, maserke, kozmetičarke. Moja generacija X je pohrlila na fakultete i također smo sanjale o korporativnim karijerama i čekale da se pojavi ta žena u koju ćemo se ugledati. Ja do 35te nisam pojma imala šta to znači biti poduzetnica, niti sam ijednu imala u blizini.
Kad žena udari u stakleni strop, dobije djecu, puca po šavovima od 16-satnog ritma na poslu i kod kuće, pita se je li to to. I samo čeka da jedan dan doživi totalni slom. I tu nastupamo mi. One nisu neambiciozne, one su jednostavno slomljene. I onda čita priče o ženama koje su korporativni krosoveri, koje u vlastitom biznisu imaju puno bolju kvalitetu života i smisao. U početku zarađuju manje nego ikada, a sretnije su nego ikada.
Kao što jedna žena u knjizi Corporate Crossovers kaže: Prije sam veliki dio prihoda trošila da bi se osjećala bolje, što je sad nepotrebno i mogu kvalitetnije živjeti s manje prihoda.
Nedavno mi je jedna managerica koja je dobila otkaz i razmišljala o pokretanju vlastitog biznisa rekla da to ipak nije karijera. Sad kad znam šta jedna poduzetnica mora proći da bi zaradila samo jednu plaću, da, to nije karijera, to je pothvat. Sve do jedne koju smo intervjuirali su me zadivile prvo kad sam čula za njih, pa još jednom kad smo napisali članak o njima.
Nedostaju nam poduzetnice uzori
Takvih uzora donedavno uopće nije bilo. Puno žena koje su sad u 30-ima su do sad čekale da se nešto desi kako bi to sve imalo smisla i sad više ne žele čekati. Jako puno ih je u fazi smišljanja načina izlaska i pokretanja bilo kakvog posla samo da se maknu. Kod nekih sam vidjela da kad oslobode kreativnost i poduzetnički duh dobiju takve ideje koje su predobre da bi bile istinite.
A upravo ćemo mi biti izvrsni uzori našim kćerkama koje će sigurno biti poduzetnice od početka, već u ranim dvadesetima. Da se razumijemo, ja nisam protiv korporativne karijere, jer nisu svi za vlastiti biznis i neki se odlično snalaze u korporativnom svijetu i uspješno razvijaju karijeru. Ali, mislim da tamo ima previše žena koje su jednostavno odustale i žive od dana do dana, a treba im samo malo poticaja kako bi napravile taj korak i pokrenule vlastiti biznis. A to su upravo priče običnih žena koje su to napravile. I stoga mislim da ćemo imati puno žena CEO-ova u budućnosti, ali ne onakvih kakve bi očekivali. Vrijeme ženskog poduzetništva tek dolazi.
Foto: 123rf
