Zašto imate pravo na ‘kruh preko pogače’!?

Bio je to apsolutno najgori trenutak u životu za takav jedan pothvat. Najgluplja moguća odluka. U podstanarstvu, s jednom hiperaktivnom prvašicom koja riječ, slovo, broj neće da napiše bez da ja sjedim s njom za stolom i aplaudiram. Jednim malim puzačem od godinu dana što samo što se nije ustao na noge i, znam po iskustvu s prvim djetetom, počeo lomit sve čega se dohvati. I mučninama uzrokovanima trećom trudnoćom… Uopće poć se informirat o tome, a kamoli upisat doktorat!

Kruh preko pogače je vaše pravo

Da ne spominjem još i posao na radiju od 6 ujutro za koji se treba budit s pticama pjevicama u 5. Financije – godina je naime koštala 20 tisuća kuna, a ima ih tri. Pa dodaj tome još kupovanje knjiga. A gdje su još putovanja, jer u Dubrovniku nema ni fakulteta prava, a kamoli doktorata!

Evo i sad kad vratim film unazad – bilo je to drsko, ludo, prejunački zaista, ali i – neophodno. Da ispuni tu neku prazninu… Da kompletira tu jednu nedovršenost… Ako ste nešto slično ikad osjećali ili osjećate – znat ćete jako dobro o čemu pričam. Bilo je nekako – sad, odnosno tad – ili nikad!

Nikome ni riječi nisam rekla dok nisam upisala i uplatila godinu. Tako da ih dovedem pred gotov čin – obitelj, kolege, prijatelje – da me uopće ne pokušavaju odgovarat argumentima koji većini zdravorazumskih glava zapravo i stoje; krasan muž, dvoje djece, treće na putu, lijepi posao, stambeno pitanje pred rješenjem – suma sumarum – što će ti kruha preko pogače?! Svoju želju oprezno sam izložila jedino svom životnom suputniku, ilitiga supatniku – s obzirom da je jadan i naručivao knjige po internetu (a ove moje nije baš lako nać, još teže dobavit) i čuvao djecu dok sam učila i vozio na ispite… Znamo se šalit da je, s obzirom na uloženi trud, i on zaslužio diplomu.

‘Kako ćemo to platit? Tko će čuvat djecu dok spremam ispite? Putujem? Jesam li ja uopće kapacitet za to? Što ako bacimo lovu, a pokaže se da nisam? Što ako…’ Tu me prekinuo i rekao; ‘Ništa. Barem ćeš bit mirna znajući da si pokušala ono što si oduvijek željela.’ Na tim riječima neizmjerno i doživotno ću mu bit zahvalna jer su mi tad – uz neopisivu količinu nesigurnosti, grižnje savjesti zbog činilo mi se tad objesnih prohtjeva, straha od moguće osude svih ostalih i najviše neuspjeha – doslovno sjele, što se reće, ko budali šamar.

Dok ovo pišem sjedim na našem kauču, u našem stanu… Neke su se stvari u međuvremenu posložile same od sebe u našu korist. Tako to obično u životu biva. Isto vrijedi i za financije. Moja trećašica piše domaći rad sama za svojim radnim stolom. Smeta joj ako provirim što radi jer ona je ‘velika i samostalna’. Moj skoro trogodišnjak  je u vrtiću pa ‘kradem’ minute za pozabavit se ovako nekim mojim stvarima. Jednom rukom tipkam, a u drugoj mi leži junior i sisa. Nije neki trenutak za bavit se pisanjem. Bavit se sobom. Ali kad bi čekali da se sve kockice poslože – u čekanju bi nam prošao, ako ne život, onda zasigurno onaj njegov najproduktivniji dio.

U polici s dokumentima na vrhu je moj indeks – drugi po vremenskom redu (u odnosu na onaj fakultetski), ali daleko vredniji, definitivno prvi – indeks Poslijediplomskog doktorskog studija Međunarodno-pravnog s ocjenama kakve nisam imala ni u osnovnoj školi. Štreberica – zeza me dragi. Odlikašica. Na doktorskom radu još radim, ali ide to više nego dobro. Ležerno. Konvencija o pravima djeteta u jednoj, kašica u drugoj ruci i – hajmo! Pa mi žene smo neprikosnovene kraljice multitaskinga! Živući sam primjerak!

Zašto vam ovo pričam drage moje žene, majke, djevojke??? Ne da bi se hvalila, mada ruku na srce svi volimo dobit i priznanje za svoj trud i rad i u tome nema ništa loše. Čak i javno. Ipak pričam vam svoju priču kako biste barem djelić nje, ili njome sličnih priča, utkale u svoju i tako je učinile ljepšom, bogatijom, kvalitetnijom. I nije uopće važno je li taj vaš ‘kruh’ (onaj kojeg po sudu drugih tražite preko pogače – kao što sam ja učinila) – doktorat, tečaj manikure, prekvalifikacija, završavanje fakulteta kojeg ste napustile kad ste ostale trudne, slikanje, pisanje poezije, otvaranje firme… Ono što je važno je da na taj ‘kruh’ imate apsolutno i neprikosnoveno pravo. I niti kome trebate polagati račune zašto želite kruha preko pogače. Niti smijete dopustiti nesigurnostima i strahovima da vas pokolebaju. Zapamtite – najgore što se može dogoditi je da ne uspijete. Pa što? Kao što je moj suprug rekao – barem ćete biti mirne znajući da ste pokušale ono što ste oduvijek željele.

I molim vas – ne tražite izgovore! Složit ćete – pored priče kao što je moja nikako vam ne mogu proć.    🙂

PROČITAJTE JOŠ:

4 KOMENTARI

  1. Ako ste uspješna studentica PDS-a, onda biste trebali znati i da se kaže – “doktorandica”.
    Pozdrav

  2. Poštovana Ana,
    ako ste pročitala članak, trebalo bi Vam biti jasno da ovo nije doktorska disertacija, nego klasičan “školski” primjer odlično napisanog (blog) posta.

    To je nova književna vrsta, u kojoj je uobičajeno (ustvari se podrazumjeva) pisati govornim jezikom, ne književnim.

    Ali, čak i da je autorica nešto “krivo” napisala, zar je stvarno TO Vaš komentar???

    Draga Ivana, čestitam na hrabrosti, ustrajnosti, stečenom doktoratu, i svim dosadašnjim uspjesima! Veselim se kolumnama koje slijede 🙂

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

- Advertisment -