Novo istraživanje pokazuje da žene koje se uklapaju u postojeća pravila igre imaju veće šanse za izbor na vodeće pozicije. Drugim riječima, žene u vodstvu često se lakše prihvaća kad ne traže promjenu sustava koji ih je ondje tako dugo držao u manjini.
Kako piše Forbes, riječ je o istraživanju objavljenom ove godine u časopisu British Journal of Social Psychology, koje su proveli istraživači iz područja menadžmenta i organizacijske psihologije iz Belgije, Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva.
Rezultati potvrđuju ono što mnoge žene već dobro znaju: podrška drugim ženama i otvoreno propitivanje nejednakosti mogu ih stajati vlastitog napredovanja. Točnije, žene koje „talasaju” teže prolaze.
Raznolikost bez stvarne promjene odnosa moći
Istraživači su postavili scenarij nalik tipičnoj situaciji u mnogim tvrtkama – menadžerski tim u kojem dominiraju muškarci traži novu osobu za vodeću poziciju. U istraživanju je sudjelovalo 100 muškaraca kojima je rečeno da su dio šesteročlanog, dominantno muškog menadžerskog tima. Procjenjivali su četiri jednako kvalificirana kandidata: dvojicu muškaraca i dvije žene.
Razlika među kandidatima nije bila u sposobnostima, nego u stavu prema rodnoj ravnopravnosti. Jedan muškarac i jedna žena predstavljeni su kao osobe koje smatraju da u tvrtki nema problema s jednakošću. Drugi muškarac i druga žena zagovarali su kulturu jednakih prilika i pokazivali stil vođenja usmjeren na suradnju i promjenu statusa quo.
Rezultat je bio prilično nedvosmislen. Kandidatkinja koja nije propitivala postojeće stanje muškarcima je djelovala kompetentnije i prikladnije za tvrtku od kandidatkinje koja je govorila o jednakim prilikama za žene. Prvu su izabrali u 38 posto slučajeva, drugu u 22 posto. Drugim riječima, žena koja se uklapala u postojeća pravila igre imala je više nego dvostruko veće izglede za izbor od žene koja ih je željela mijenjati.
Zanimljivo je da to ne znači da muškarci u istraživanju načelno nisu htjeli birati žene. Naprotiv, ženu koja podržava postojeći poredak birali su češće nego obojicu muških kandidata, bez obzira na njihove stavove o rodnoj ravnopravnosti. Istraživači zato zaključuju da takva kandidatkinja za donositelje odluka funkcionira kao svojevrsni kompromis: tvrtka može pokazati da podržava raznolikost, ali bez stvarne promjene kulture i odnosa moći.
Tu nastaje problem za žene koje žele napredovati, ali ne žele šutjeti o nejednakosti. Žena može biti posvećena promjenama u korist svih žena u organizaciji, no čim to jasno kaže, riskira da je se doživi kao „konfliktnu“ ili „tešku“. Istraživači upozoravaju da se žene koje propituju rodne norme često kažnjava strože nego muškarce koji čine to isto.
Pročitajte više: Kako osvojiti tržište rada nakon četrdesete: Strategija za novi profesionalni početak
Pitanje muškog savezništva
Drugo istraživanje iz iste godine pokazalo je da muškarci koji reagiraju na seksističko ponašanje muškog kolege u očima okoline prolaze bolje nego žene koje učine isto. Žene se, drugim riječima, često nađu u nemogućoj poziciji: prilagode li se sustavu, lakše napreduju; pokušaju li ga mijenjati, riskiraju da ih sustav odbaci.
Autori istraživanja zato upozoravaju tvrtke da broj žena u vodstvu sam po sebi nije dovoljan. Francesca Manzi s London School of Economics and Political Science upozorava da broj žena u vodstvu sam po sebi ne znači mnogo ako se pritom cijene samo one koje se uklapaju u postojeći sustav.
Belle Derks sa Sveučilišta u Utrechtu ističe da raznolikost ne znači puko ispunjavanje kvote. Ako se žene u vodstvu nagrađuje samo onda kad se uklapaju u postojeća pravila, a ne kad donesu drukčiji pogled i potaknu promjenu, organizacija zapravo ne koristi prednosti raznolikosti. Tvrtke bi se, poručuju istraživači, trebale zapitati koga promiču, čije glasove nagrađuju i ima li zaista prostora za neslaganje, kritiku i promjenu.
Istraživanje otvara i pitanje muškog savezništva. Prava podrška ravnopravnosti nije samo u tome da se podrži žena koja ne mijenja ništa bitno. Ona počinje ondje gdje muškarci pristaju stati iza žena koje propituju nejednakost, čak i kad to izaziva nelagodu ili traži promjene u sustavu.
Kako kaže Manzi, savezništvo nije pomaganje ženama da se bolje prilagode sustavu koji ih je povijesno isključivao. Smisao je stvoriti sustav u kojem se tome više ne moraju prilagođavati.
Ilustracija: Magnific
