Na konferenciji “Žene u turizmu”, direktorica Turističke zajednice Supetar, Martina Rendić, podijelila je nevjerojatnu priču – priču o slučajnim susretima, ljudskoj toplini i neočekivanim vezama koje se stvaraju na najneobičnijim mjestima. Priču koja dokazuje da su Dalmatinci, osim što su vrhunski domaćini, i ljudi velikog srca.
Sve je počelo jednim neočekivanim upitom. Dvoje gostiju, mladi par, došli su s jednostavnim, ali neobičnim zahtjevom: “Mi se ženimo!”.
Martina je pomislila da traže restoran, smještaj, fotografa. No, ono što su stvarno trebali bilo je – kumove.
“Pa mi nemamo kumove, mi tražimo kumove.”
U tom trenutku, ona nije mogla ni zamisliti da će upravo ona biti ta koja će ispuniti njihovu želju. Uzela je njihov broj i obećala da će im pomoći, ali nije bila sigurna kako. Kad je tu priču podijelila s roditeljima, njezina majka se oduševila:
“Ajme, to je prekrasno! Jesi li rekla da ćeš ti biti kuma? To je početak jednog divnog prijateljstva!”
Kako sam postala kuma strancima
No, reakcije prijatelja bile su potpuno drugačije. “Ti nisi normalna!” govorili su joj. No, Martina je već donijela odluku: “Ja ću biti kuma!”
Ostalo je samo još jedno pitanje – tko će biti drugi kum? Rješenje se nametnulo samo. Nazvala je svog prijatelja Marka:
“Marko, što radiš u subotu?”
“Ništa posebno…”
“Super, možeš biti kum?”
Slijedila je tišina. “Kum kome?!”
Kad mu je objasnila situaciju, Marko je bio skeptičan, ali nakon neprospavane noći, u rano jutro, javio joj je:
“Znaš što? Nije normalno, ali nisi ni ti normalna. Idemo u to!”
I tako je dogovor pao. Gosti su stigli u petak, a vjenčanje je bilo u subotu. Svi su bili znatiželjni, cijeli Supetar je pričao o tom vjenčanju. Svi su htjeli vidjeti kako će izgledati taj nevjerojatni trenutak u kojem se sudbina poigrala i spojila potpune strance u jednu veliku obitelj.
Pročitajte više: Što to veže Supetarske ljude? Ljubav prema materi, mali čovik i – autentični turizam
Vjenčanje za pamćenje
Na sam dan vjenčanja, u Café Zoli na Rivi, konobar je donio naručene kave, ali s posebnim detaljem – na pjeni od kave pisalo je “Igor + Ivana”. Zamislite taj osjećaj – dođete u nepoznati grad, nikoga ne znate, a konobar vam donese kavu s vašim imenima. Kao da je cijela sudbina već ispisana.
Ali tu priča ne završava. Martina i njezini prijatelji odlučili su učiniti nešto još veće – prirediti pravo dalmatinsko vjenčanje. Kazališna družina “Bracera” organizirala je cijeli performans, doveli su harmoniku, obukli se u mornarske majice, razvili zastave i pripremili sve za vjenčanje koje će se dugo pamtiti.
Kad se mladenka spustila niz stepenice matičnog ureda, suze su same krenule. Nije mogla vjerovati što se događa. No pravi emotivni trenutak uslijedio je kada je nazvala svoju majku:
“Mama, mi nismo sami! Ovdje je hrpa nepoznatih ljudi – i svi su uz nas!”
Vjenčanje se nastavilo onako kako se nekada slavilo – bez automobila, uz pjesmu i gitaru, kroz Rivu, do restorana na večeru. Tog dana, na tom malom otoku, nije se slavila samo ljubav dvoje ljudi – slavila se ljudska dobrota, gostoprimstvo i ono što Dalmaciju čini posebnim mjestom na svijetu.
Na kraju, Martina se nasmijala i rekla:
“Svašta ljudi traže od turističke zajednice, ali ovo… ovo je bilo nešto posebno.”
Foto: Canva/Valentino Jakšić
