Madonna je prošlog tjedna nastupila na njujorškom Prideu, na pozornici iznad Times Squarea, u izvedbi koja je imala sve što se od nje očekuje: pop, korzete, teatralnost, seksualnost i provokaciju koja je oduvijek bila dio njezina scenskog jezika.
Ipak, značajan dio reakcija koje su se nakon nastupa proširile društvenim mrežama, medijima i podcastima nije imao veze s glazbom ni s ukusom, nego s dosadnom i potrošenom potrebom da se ženi u određenoj dobi objasni gdje joj je mjesto.
„Prestara si”, „sjedi”, „bako”, „vrijeme je za mirovinu”, „odjeni se u skladu s godinama” – sve su to varijacije iste poruke, samo u različitim stupnjevima prostaštva. Problem nije u tome što Madonna nekome više nije zanimljiva, već u tome što se njezine godine koriste kao dopuštenje za javno ponižavanje.
Degutantni koktel nadmenosti i ageizma
Pritom se valja zapitati odakle svim tim ljudima uvjerenje da imaju pravo na takvu presudu. Tko su, zapravo, ti anonimni arbitri dostojanstva, voditelji podcasta, komentatori po društvenim mrežama i medijski cinici koji s takvom lakoćom ženi koja je promijenila pop-kulturu objašnjavaju da bi se trebala pokriti, smiriti ili povući? Što im točno daje pravo da s visine određuju kako bi netko drugi trebao starjeti, izgledati ili nastupati?
Ta je nadmenost jednako degutantna kao i sam ageizam. Jer iza navodne „zabrinutosti” za Madonnino dostojanstvo ne stoji nikakva briga, nego gola patrijarhalna potreba da se ženu određene dobi prisilno vrati u okvir koji ne uznemirava okolinu.
Ton je uvijek isti: arogantan, uvredljiv i pun lažne superiornosti. Kao da je dovoljno otvoriti profil, snimiti podrugljivi segment ili napisati zloban komentar pa ste odjednom pozvani procjenjivati rok trajanja žene koja je bila na sceni i rušila tabue jedan za drugim prije nego što su se mnogi od njezinih samoprozvanih kritičara uopće rodili.
Madonna nije provokativna od jučer i nije jučer otkrila korzete, religijske motive, seks, skandal, teatralnost i namjerno pomicanje granica. Ona to čini kroz čitavu karijeru, samo što se danas više ne može strpati u društveno „prihvatljivu” kategoriju mlade žene čija se provokacija još nekako može tolerirati jer je upakirana u poželjnost.
Kad žena ostari, ista gesta odjednom dobije drugo značenje. Ono što se nekad prodavalo kao drskost postaje „očaj”, ono što se kod mlađe žene tumačilo kao samopouzdanje postaje „neugodnost”, a ono što se kod muških kolega iz njezine generacije i dalje naziva karizmom, energijom ili rokerskim duhom kod žene se vrlo brzo proglasi „tužnim prizorom”.
Pročitajte više: Madonna u emotivnom govoru:„Budite lijepe i slatke. Ali nemojte imati mišljenje i praviti se prepametne. I nemojte ostarjeti“
Licemjerno zgražanje
Muškarci, naime, do duboke starosti mogu glumiti vječne zavodnike, nositi kožu, hvatati se za prepone, urlati u mikrofon, hodati s djevojkama koje bi im mogle biti unuke i živjeti od mita o vlastitoj neuništivosti. Njihove su bore znak „karaktera“, samopouzdanje je „šarmantno“, a odbijanje da se povuku je, dakako, znak „vitalnosti“.
A kod žena se vrlo brzo uključi pitanje dostojanstva i spomen „dostojanstvenog starenja” u takvim komentarima najčešće znači samo jedno: nemoj nas uznemiravati. Nemoj nositi to, nemoj se tako ponašati, ne podsjećaj nas da starije žene imaju tijelo, ni slučajno ne ističi vlastitu seksualnost, nemoj biti glasna, nemoj biti previše živa. Ostani legenda, ali se ponašaj kao da ti je mjesto u muzeju.
Zato je zgražanje nad Madonnom neizmjerno licemjerno. I tu nije riječ o tome da se mora sviđati svima, niti da je svaka kritika njezina nastupa automatski mizoginija. Riječ je o tome da se u komentarima o starijim ženama granica između kritike i poniženja briše nevjerojatnom lakoćom, kao da su godine dovoljan razlog da se nekoga svede na tijelo koje je „prestaro” ili lice koje više ne odgovara očekivanjima.
Madonni se, zapravo, ne zamjera to što pretjeruje, jer to je činila oduvijek. Zamjera joj se to što je glasna u dobi u kojoj bi, prema nepisanim pravilima „pristojnog” društva, trebala biti tiša i znatno manje vidljiva. Zamjera joj se što nije pristala postati kulturna relikvija koja se povremeno pojavi, dostojanstveno mahne publici, otpjeva neki stari refren i ne remeti ničiju predodžbu o tome kako bi žena njezinih godina trebala izgledati i ponašati se.
Sloboda izražavanja sa strogim rokom trajanja
U tome je cijela nelagoda koju izaziva. Madonna ne izlazi na pozornicu kao umanjena, smirenija i društveno prihvatljivija verzija sebe, nego kao žena koja i dalje nastupa onako kako je to činila cijeli život.
I baš zato su reakcije toliko žestoke: ne vrijeđa ona samo nečiji ukus, nego krši mnogo dublje pravilo prema kojem bi starije žene trebale polako prepustiti prostor drugima i biti zahvalne ako ih se još spominje s poštovanjem. Ili ako ih se uopće spominje.
Sve te uvrede o bakama, mirovinama, lijekovima i „ponašanju u skladu s godinama” nisu nikakve duhovite primjedbe nego način da se ženu podsjeti da joj se sloboda da bude onakva kakvom želi biti dodjeljuje privremeno, i ponizi ako to „pravilo“ prekrši.
Dok je mlada, može biti provokativna ako je pritom dovoljno poželjna. Kad mladost prođe, očekuje se da svoju prisutnost svede na prihvatljivu mjeru. Madonnu mnogi danas ne mogu smisliti upravo zato što ne čini ništa od toga.
Ne moraju je voljeti i ne moraju misliti da je nastup bio dobar. Ali kad odrasli ljudi, mediji i samoproglašeni komentatori s tolikim zadovoljstvom udaraju po izgledu, tijelu i godinama žene koja im nije učinila ništa osim što nije nestala, onda više ne govorimo o ukusu, nego o javnom i prilično kukavičkom ponižavanju. Takve komentare ne treba tretirati kao duhovitost, kritiku ili „samo mišljenje”, nego kao ono što jesu: ageistički i mizogini otpad koji najviše govori o onima koji ga proizvode.
Foto: Madonna/Facebook
