Obiteljske veze talačkog su karaktera – rekao je jednom prilikom jedan domaći sveučilišni profesor. Baš ovaj citat dobro opisuje prošlotjednu “dramu” oko vjenčanja NBA zvijezde i reprezentativca BiH Jusufa Nurkića. Nurkić, naime, na vjenčanje nije pozvao svog oca, a mediji su si uzeli na zadatak doznati zašto.
Tko određuje koga zvati na vjenčanje – svi osim nas?
Zašto koga boli briga tko je koga pozvao na vjenčanje? Je li javnosti imalo relevantno zašto Nurkićev otac nije na vjenčanju – zanima li to ikoga? I ako zanima, je li interes opravdan ili bespotrebno ‘zabadanje nosa’? Ovo drugo, odgovorno tvrdimo. Jer ‘vijest’ o (ne)pozivanju nekoga na vjenčanje nikako i ni po kojim novinarskim kriterijima nije vijest. I to bi svima drugima, osim Nurkiću i njegovom krugu ljudi, trebalo biti nebitno.
No, novinari su se zakačili na to i danima pisali o tomu da košarkaš nije pozvao oca na vjenčanje. Čak su zvali za izjavu – kako oca tako i samog mladoženju. Bez srama su pitali čovjeka: zašto niste pozvali oca na vjenčanje? Postavljamo mi drugo pitanje: jesmo li dužni zvati nekoga na vjenčanje samo zato što nam je obitelj?
Kako je izgledao vaš popis uzvanika? Ili kako izgleda popis koji trenutno pripremate? Popis koji ćete tek pripremati… Je li bio duži od očekivanog jer ste ‘morali’ na njega staviti još jednu osobu jer – sramota je da ne zovete, pa rod ste. I onda ta jedna povuče još jednu. Pa još jednu – kao domino. Lanac se samo niže jer ako zovemo ovu osobu, ne možemo preskočiti ovu. Iako ste možda “deveta voda kisela”. Pa čak i ako ste “veliki rod”, ali niste bliski – jeste li dužni zvati ih? Niste.
Pročitajte više: Kako da vjenčanje ili neki drugi event odražava vašu osobnost i stil?
“Ali… tata ti je”
Neki bez problema ‘srežu’ i odlučno pozovu samo one koje zaista žele imati na svom vjenčanju. Neki zaista žele pozvati i sve te rođake s kojima su na ‘bog-bog’ ili se vide jednom godišnje jer je to idealna prilika da se svi okupe. No neki zovu jer osjećaju da moraju, a ne žele to. I to je u redu. Skroz je u redu. Nemojte da vaš popis diktiraju mame, babe, tetke, stričevi ili ujne i strine. Kad vam kažu “pa sramota je” – ne primajte to k srcu.
Ako s nekim niste pričali 10 godina – ne morate zvati na svadbu. Ako su vaši roditelji bliski s nekim rođacima, ali vama oni ne znače ništa – ne morate ih zvati na svadbu. Ako ste nekada bili bliski, a taj je odnos splasnuo – ne morate ih zvati na svadbu. Ako ne želite – ne morate. Nije ružno, nije sramotno i nije nepristojno. I nije na nikome da vam prigovara i ‘šuška’ o tome, kao što se ‘šuškalo’ oko Nurkića.
Nurkićeva situacija nešto je kompliciranija od ‘zahlađenih odnosa’. On oca nije zvao – jer je zlostavljač. Njegov otac je, kako kaže, zlostavljao majku do te mjere da joj od udaranja bubreg otkazuje. Iz vrlo realnih i ozbiljnih stvari odstranjen je iz njihovih života, poručio je košarkaš.
I to je legitimno. To je njegova odluka i njegova stvar. Zašto bi ga zvao na svadbu jer je otac. Ma, nije on otac… i nije sramota, ponajmanje ne Nurkićeva.
Pročitajte više: Tradicionalna ili digitalna pozivnica za vjenčanje?
Zašto kompliciramo? Jer ne stavljamo sebe na prvo mjesto
Ovakve polemike i očekivanja drugih znaju stvoriti samo bespotreban stres i napetost. Tuđa očekivanja naspram naših želja – koga ćemo razočarati, hoće li se netko naljutiti, je li nepristojno… Ipak bismo sebe trebali staviti na prvo mjesto jer to je naš dan.
Bilo da jednostavno ne želite nekoga pozvati – jer ne razgovarate ili jer je zlostavljač ili jednostavno nemate potrebu za nečijim društvom na taj dan i ne smatrate da mu je tamo mjesto – ne zovite. I još nešto – samo zato što je netko zvao vas, ne znači da morate vi zvati njih. Sve je vrlo jednostavno, ali mi smo skloni kompliciranju jer stavljamo druge ispred sebe.
Foto: Canva
