Na obali Dunava, u Šarengradu, živi Dinka Juričić, umirovljena profesorica hrvatskog jezika i nekadašnja urednica u Školskoj knjizi. Posljednjih godina njezin dom postao je mjesto predaha za putnike, slučajne prolaznike i ljude u potrazi za kratkim predahom, a njezine objave na Facebooku, koje prati gotovo 20 tisuća ljudi, prostor u kojem se svakodnevno govori o smislu, empatiji, starosti i životu izvan logike profita.
Kako je bivša profesorica stigla na Dunav
Kad govori o odluci da živi drugačije, Dinka odmah odbacuje ideju naglog zaokreta. Kako kaže, to nije bio jedan trenutak, nego cijeli radni vijek u kojem je obuzdavala svoje ideje, kreativnost, svjetonazor i vrijednosti. Bila je osoba kakvu su poslodavci i okruženje trebali, a s vremenom joj se takva verzija sebe počela duboko ne sviđati.
Toliko joj se nije sviđala da je, kako kaže, „desetak godina prije mirovine počela odbrojavati dane do svoje slobode“. U to vrijeme, međutim, nije mogla ni slutiti da će završiti u Šarengradu.
Svoju je umirovljeničku budućnost zamišljala potpuno suprotno od onoga što danas živi – gotovo pustinjački, daleko od ljudi, u drvenoj kućici u šumi, na imanju koje je dvadeset godina kupovala i uređivala upravo za takav život, okružena knjigama i hobijima.
Tako je i započela prve mjesece mirovine – povučeno i mirno. Kako sama kaže, „živjela sam svoj san“ i bila presretna.
Pročitajte više: Snaga jedne mame: Balansira posao, terapije i ljubav, stvorila mrežu nade za roditelje djece s Downom
Odluka koja je preokrenula život naglavačke
Sve se promijenilo kad je njezin devedesetogodišnji otac naglo počeo postajati dementan i više nije mogao živjeti sam. Dinka nije dugo razmišljala.
Bez premišljanja je, kako kaže, „strpala pse i mačke u auto“ i došla k ocu u Šarengrad. Time je u potpunosti okrenula svoj život, ali tu odluku danas opisuje kao najbolju u svom životu.
U Šarengradu se dogodila i promjena koju nije planirala – unutarnja, tiha, ali duboka.
Njezin je otac, kako kaže, strastveno volio ljude i nekako je vidio samo ono najbolje u njima. Dugo su joj ta njegova vjera u dobro u ljudima i stalna potreba za društvom bile iritantne, priznaje.
Tek dolaskom u Šarengrad, kako bi s njim proživjela njegove posljednje godine, počela je shvaćati njegovu radost susretanja s ljudima – i uzajamnost te radosti. Njegova vrata, srce i zagrljaj bili su otvoreni svima, a ljudi su se kod njega osjećali dobrodošlo.
Otac je prije nekoliko godina umro, ali, kako Dinka kaže, „prije smrti me navukao na taj svoj sretan krug“. Danas ga samo nastavlja vrtjeti – i upravo je to postao njezin novi smisao života.
Putnici koji dolaze nisu slučajni
Danas joj dolaze ljudi koji biciklima ili kajacima putuju oko svijeta – prema Grčkoj, Turskoj, dalekim zemljama Azije i Australiji, ili se s takvih putovanja vraćaju. Samim time, kaže, to su „moji ljudi, moje pleme“.
Naziva ih duhovnim nomadima – ljudima koji traže, uče, rastu i slijede svoje snove. Skromni su i hrabri, a prepoznavanje je trenutačno: kao što je njima potrebno putovati, tako je njoj potrebno ugostiti.
Putnici kod nje ne traže luksuz, nego utočište – mirnu noć, kuhinju, kupaonicu, razgovor i osjećaj doma. U početku se često začude kad shvate da je sve besplatno, no brzo razumiju da se ne radi o usluzi, nego o dijeljenju.
Iskustva s putnicima naučila su je povjerenju. Priznaje da se katkad pojavi netko naporan, ali naglašava da nikada nije doživjela zlonamjernost.
Povjerenje koje se gradi iskustvom
Putnici koji k njoj dolaze uglavnom su premoreni cjelodnevnim bicikliranjem ili veslanjem. Potrebna im je tek mirna noć kako bi prikupili snagu za nastavak puta. Spavaju u šatorima na livadi uz Dunav, a kod nje dolaze kad trebaju prostor, vodu ili razgovor.
Za uzdarje, kaže, prije odlaska svi počiste za sobom, operu suđe, obrišu kupaonice, razvrstaju otpad, pomognu joj pokositi dvorište ili donijeti s Dunava suharke za potpalu, prirede za sve mali koncert, ispeku kolač ili skuhaju juhu za one koji će doći nakon njih…
I ujutro se rastanu zagrljajem. „Bogatiji, veći, zahvalni zbog prilike da jedni drugima na trenutak dotaknemo živote i razmijenimo energije. To nam je svima divan, ispunjujući osjećaj.“
Kreativnost je, kaže Dinka, oduvijek bila dio nje – hrabri način razmišljanja izvan okvira i uživanje u pronalaženju rješenja ondje gdje drugi vide prepreke. Ona se brusi svaki put kad netko kaže da se nešto ne može, a ti osjećaš da se može i tražiš kako.
Empatija je došla kasnije. Sebe opisuje kao introvertiranu osobu, zatvorenu u vlastito središte, gotovo neempatičnu. Promijenile su je tragedije u životima dvoje ljudi koje voli. Tada se, kako kaže, „nešto u meni pomaknulo“ – počela je osjećati ranjivost drugih i postalo joj je stalo. Nije je promijenio razum, nego emocije.
Hiperpotrošačko društvo i programiranje ljudi
Kad joj je Facebook ponudio monetizaciju, odgovor je bio jasan – ne. Za nju to nije posao, nego misija. Pratitelji nisu statistika, nego ljudi, suputnici i pleme.
U tom kontekstu često se vraća jednoj, kako kaže, finoj semantičkoj razlici između glagola dati i podijeliti. Kad nekome nešto daš, ti to više nemaš. Kad s nekim nešto podijeliš, oboje imate. To joj se čini posebno važnim u vrijeme darivanja.
Možeš, kaže, obasuti djecu i obitelj skupim darovima – ali ne moraš. Možeš s njima podijeliti nešto puno vrednije: svoje vrijeme, zajedničku aktivnost, avanturu i uspomene koje nemaju veze s materijalnim, ali povezuju čvršće nego „zlatni lanci“.
Radost, naglašava, nije samo u davanju. Radost je i u primanju – u tome da naučimo prihvatiti ono što drugi dijele s nama bez ustručavanja i bez osjećaja da se moramo odužiti. Radost primanja vidi kao najbolje uzdarje.
„Hiperpotrošačko društvo temelji se stalnom programiranju ljudi, uvjeravanju da nisu dovoljno dobri i da ne žive dovoljno dobro. I da zato trebaju platiti za nešto čime bi (kao čarobnim štapićem) ‘popravili’ sebe, svoj život i da bi u konačnici uljepšali sliku o sebi“, smatra.
Jasno joj je kako nekima to doista jest važno, pa se ubijaju od posla da više zarade ili pak ulijeću u minuse i kredite kako bi i sebe i druge uvjerili da su bolji i uspješniji od drugih.
Starost bez straha i bez odgađanja
„Međutim, to je iscrpljujuća utrka u kojoj ne možeš pobijediti: neprestano se pojavljuju novi izazovi, novi mlađi, ljepši, uspješniji ljudi… s kojima se moraš ntjecati pa moraš još više raditi, još više zarađivati i još više trošiti… I tako ti projuri život. Ima li to smisla?”, pita se.
O starosti govori mirno i bez patetike. Strah od starosti i smrti, smatra, prestaje biti paralizirajući kad iz te trijade izbacimo strah. Starost i smrt tada postaju činjenice s kojima se računa, a ne prijetnje koje vise nad životom.
Sa 70 godina ne osjeća se starom za disanje punim plućima, sanjanje, planiranje i ostvarivanje želja. Svjesna je da je usporila, da se brže umara i ponešto zaboravlja, ali upravo zato unaprijed smišlja rješenja.
Odabrala je zajednicu stanovanja umjesto samovanja ili doma, uklonila arhitektonske prepreke „da jednog dana može kolicima zujati po kući“, unaprijed definirala medicinske odluke, odlučila kako i kojem trenutku želi prestati živjeti, sredila dokumente za nasljednike i osigurala sredstva za vlastiti pogreb.
Zadovoljna osoba širi oko sebe magiju
Sve što je trebalo, kaže, obavila je na vrijeme i o tome više ne mora razmišljati. Vrijeme koje joj je preostalo želi živjeti mirno i radosno. Uči tri nova strana jezika, uči svirati klavir – ne zato što će joj to ikada trebati, nego zato što je veseli. Danas, zaključuje, sve može – i ništa ne mora.
U blagdansko vrijeme Dinka bi voljela da ljudi nauče oprostiti sebi – nesavršenosti, loše odluke, nezavršene poslove i razočaranja. Da se usredotoče na ono dobro u sebi i zavole ga.
„Da budu zadovoljni sobom. To je neopisivo važno: osoba koja nije zadovoljna sobom širi oko sebe svoje nezadovoljstvo kao zarazu. Ima jedna stara židovska priča o krhkoj ravnoteži dobra i zla u svijetu. Svatko od nas odabirom onoga što čini (ili ne čini) naginje tu vagu na jednu ili na drugu stranu. Zadovoljna osoba širi oko sebe magiju koja pokreće i druge da zajednički vagu dobra i zla u svijetu naginju na stranu dobra“, završno poručuje Dinka Juričić.
Foto: Privatni abum
