Riječanka Lea Ivančić Žic (33) psihoterapeutkinja je i coach za neurorazličite odrasle osobe, a u bogatoj paleti zanimanja usto je i logopedinja, edukatorica, autorica i poduzetnica. Također, ona je neurorazličita osoba koja živi s ADHD-om, poremećajem pažnje koji je otkrila tek u odrasloj dobi, iako je od djetinjstva osjećala da je drugačija. ADHD karakteriziraju simptomi nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti što značajno utječe na svakodnevicu.
„Dok su se ostali igrali Barbikama, ja sam preferirala Action Mana. Dok su se vršnjakinje bavile modom i šminkom i društvenim statusom, ja sam istraživala egipatske mitove i opsesivno učila hijeroglife. Bila sam ‘ona čudna’ – što mi tada nije zvučalo kao kompliment. Osjećaj različitosti me pratio kroz djetinjstvo i školu, ali bez jezika da to objasnim. Tek kasnije sam shvatila da to nije ‘greška’, nego drugačiji operativni sustav“, prisjeća se Ivančić Žic priznajući da se dugo borila s okolinom, pa je na vlastitoj koži shvatila što znači živjeti s neurorazličitošću u suvremenom društvu.
Život s neurorazličitošću
„To znači često biti krivo shvaćen, previše ili premalo nečega – emocija, energije, fokusa, tolerancije na buku, administracije, small talka. Ali istovremeno, to znači imati nevjerojatnu sposobnost uvida, kreativnosti i duboke empatije. Prepreke su najčešće nevidljive – radno okruženje koje nije prilagođeno oscilacijama energije, društvena očekivanja stalne dostupnosti ili nevidljivi pritisak da maskiraš svoju različitost“, objasnila je naša sugovornica čiji se profesionalni put isprepleo s dijagnozom.
„Radila sam kao logoped u sustavu socijalne skrbi, školama, vrtićima, s djecom, roditeljima, održavala edukacije, radila paralelno i po dvanaest sati na dan uz to nastojeći briljirati i na ostalim područjima života i educirati se uz sve to za psihoterapeuta. A onda me vlastiti burnout i spoznaja da to nije održivo natjerala da sve presložim“, prisjetila se Ivančić Žic koja je kroz rad s neurorazličitom djecom počela prepoznavati sličnosti s njezinim vlastitim stanjem.
Različite životne situacije odjedanput su dobile smisao i Lea je posumnjala da se bori s ADHD-om. Kako bi se uvjerila u to, potražila je stručnu procjenu te je kroz suradnju s istaknutim psihologinja i psihijatricama potvrdila sumnje i konačno dobila dijagnozu: ADHD s elementima autizma. Imala je tad 30 godina.
Pročitajte više: Samozastupnica Sunčica: ‘Kad se baloni ispušu i kad plavi filteri nestanu s profila, sve ostaje isto’
Potvrda dijagnoze
„Isprva me preplavilo olakšanje, pa ushit. Više se ne moram popravljati! Ali nakon toga – tuga – jer sam shvatila koliko sam dugo nosila maske da ‘prođem kao normalna’ i koliko mi je život mogao biti lakši da sam to znala ranije. Dobila sam kompas. Krenula sam slagati sebe ispočetka, bez potrebe da se uklapam u tuđe kalupe“, priznaje Ivančić Žic.
Dodatno, kroz burnout i preslagivanje osobnih i profesionalnih ciljeva, odlučila je hrabro iskoračiti u svijet poduzetništva – područje u kojem žene još dokazuju svoju vrijednost i suočavaju se s predrasudama.
„Sustav nije napravljen za osobe koje trebaju više odmora, strukturirane dane i vrijeme za regulaciju. Ni za žene koje nisu stalno dostupne, nasmiješene i u multitaskingu. Ključ je u radikalnom poštivanju vlastitih granica i stvaranju okruženja po mjeri sebe – a ne po tuđim očekivanjima. Još se nisam ostvarila kao majka što je dodatni stresni faktor planiranja budućnosti kao neurodivergentna poduzetnica“, kaže psihoterapeutkinja koja se usredotočila na rad s neurorazličitom djecom i odraslima.
Duboko ukorijenjene predrasude
Lea Ivančić Žic ističe da još živimo u društvu koje ima predrasude prema različitosti, bez obzira kakva ona bila, a najviše nedostaje razumijevanja.
„Potrebna je edukacija, podrška, zajednica – i osobna hrabrost da živiš u skladu sa sobom, ne s pravilnikom. Tim buntom daješ prostor i dozvolu da i drugi učine isto. U svrhu edukacije koja uključuje stvarne priče, emocije i glasove neurorazličitih ljudi napisala sam knjigu koja nije samo stručni priručnik, već i pregršt osobnih životnih priča u kojima se većina neurodivergentnih žena može poistovjetiti“, objašnjava stručnjakinja ističući da je pisala za sve koji se osjećaju drugačijima i umorni su od skrivanja.
„ Moja knjiga ‘Stani, diši, pusti, pleši – kako (pre)živjeti neurorazličitost’ namijenjena je odraslima koji sumnjaju na ADHD ili autizam, ili su nedavno dobili dijagnozu – i ne znaju odakle krenuti. Objavila sam je nedavno uz podršku urednice Sare Tvrdić, čudesnu naslovnicu i ilustracije Lare Mucko i magiju dizajna prijeloma teksta od Alenke Dmitrović. Knjiga nudi spoj osobnih priča, terapeutskih uvida i konkretnih strategija života, a ne samo preživljavanja s neurodivergentnosti“, opisala je autorica ističući kako se posebno osvrnula na maskiranje i potrebu skrivanja pravog lica radi društvenog prihvaćanja.
„Kod žena je to posebno izraženo jer se od nas očekuje da budemo ugodne, organizirane, emocionalno dostupne, uredne, nasmijane – a sve to često na štetu sebe. Rješenje nije u rušenju svih maski odjednom, nego u postepenom otkrivanju: gdje sam autentična, a gdje igram ulogu? I kako mogu biti sigurna u vlastitu kožu – čak i kad drugima djelujem čudno“, objašnjava Ivančić Žic.
Sumnjate li da ste neurorazličiti?
„Ako imaš osjećaj da život nije trebao biti ovako težak, stalno si preplavljena, zaboravna, emocionalno iscrpljena od svakodnevnih interakcija, preosjetljiva na zvukove/svjetla, sklona hiperfokusu ili burnoutu – moguće je da si neurorazličita osoba“, upozorava naša sugovornica savjetujući edukaciju kroz knjige i druge stručne sadržaje koji bi mogli približiti simptome.
„Zatim je to razgovor sa stručnjakom koji poznaje ADHD i autizam kod odraslih – psihijatar, neuropsiholog, stručnjak edukacijsko rehabilitacijskog profila. Nakon toga terapeut informiran o neurodivergentnosti“, preporučila je psihoterapeutkinja.
U borbi s preprekama i u prihvaćanju dijagnoze pomogao joj je zaručnik s kojim u listopadu planira vjenčanje. Ističe kako neurorazličitost nije trend, nego realnost mnogih.
„I to nije slabost, nego drugačiji način bivanja u svijetu. Kad prestanemo pokušavati popraviti sebe da bismo odgovarali definiciji normalnosti, počinjemo živjeti iz puno veće snage, jasnoće i radosti“, zaključila je Ivančić Žic.
Foto: Tea Čizmek Mesarić, Canva
