Kad se direktor ili vlasnik tvrtke teško razboli, poslovni se rizik odjednom prestane mjeriti samo brojevima. Pitanje postaje brutalno konkretno: tko preuzima odluke, tko “drži” klijente, gdje su pristupi i ovlasti, što je neodgodivo, a što može čekati.
U razgovoru s nama, poduzetnica Laura Gergelj, direktorica i vlasnica knjigovodstvenog servisa, otvoreno je opisala kako je gradila ono što većina tvrtki nema – plan za situaciju u kojoj ona na duže vremena nije prisutna. “Moramo o tome pričati. Znači, što bi bilo kad bi bilo”, rekla je jednog dana svojim djelatnicima.
Gergelj ne romantizira iskustvo. Ne predstavlja ga kao recept, niti želi da se njezina priča koristi kao kriterij za tuđe ponašanje. “Svatko je svoj”, naglašava. Ali njezino iskustvo pokazuje što se događa kad se privatno i poslovno sudare – i što poduzetnici mogu napraviti prije nego što ih život na to prisili.
“Šamar” koji otvara oči
Okidač za promjenu nije bila njezina dijagnoza, nego situacija iz vremena pandemije koja je u njoj ostavila dubok trag. U vrlo kratkom razdoblju umrla je osoba iz poslovnog okruženja, klijent, a iza nje su ostali ljudi i gomila praktičnih problema koje nitko nije znao riješiti. Njegova supruga zvala je Gergelj i pitala može li joj pomoći. “Jel’ znam ja možda njegovu lozinku od računala, ona ne zna njegove pinove, gdje su novci, kartice… znači dosta nezahvalna situacija”, prepričava.
Taj događaj joj je jasno pokazao koliko je malo potrebno da se obitelj i poslovanje nađu u kaosu. I koliko je opasno kad sve informacije, odluke i odgovornosti žive u glavi jedne osobe. “To je bio jedan veliki šamar”, govori, i dodaje da joj je upravo to dalo povod da u firmi izgovori ono što većina izbjegava: “A što ako se sutra nešto dogodi meni?”
Pročitajte više: „Razvela sam se, pobijedila moždani, vitiligo, sepsu i tumor – i stvorila vlastiti modni brend“
“Igramo se direktora”
“Ljudi moji, a što će biti ako ja sutra poginem? I nema me više sutra. Što bi sad bilo sa poduzećem”, pitala je radnike. Rakcije su bile očekivane – nelagoda, otpor, izbjegavanje. “Joj pa nemojmo o tome pričat’”, opisuje tipičan odgovor, onaj koji svi znamo prepoznati. No ona je ostala pri svome: “Moji ljudi, moramo o tome pričati!”
Rješenje koje je uvela bilo je jednostavno, ali učinkovito: rotacija uloge direktora. “Ajde ovako – igramo se direktora. Tri mjeseca je jedan, tri mjeseca drugi, tri mjeseca treći”, kaže. Cilj nije bio “glumiti šefa”, nego osjetiti što pozicija direktorice realno nosi – i gdje se sustav lomi kad nema jedne osobe koja sve koordinira.
Nije se sve odmah “primilo”, ali je rezultat bio ključan: jasnije odgovornosti, preuzimanje zadataka i spremnost da tim može održati kontinuitet i kad je ona izvan pogona. “Naučile su se stvari… što tko preuzima ukoliko mene sutra više nema. Bili su spremni”, sažima.
Dijagnoza bez panike
Kad je stigla dijagnoza zloćudnog tumora dojke, kaže da su se više “raspali” ljudi oko nje nego ona. “Više se drugi uplašili nego ja… više je to na njih sjelo nego na mene”, prisjeća se. Ona je ostala u načinu razmišljanja koji poznaje svaki poduzetnik: problem postoji, sada treba odlučiti što s njim i kako dalje.
Svoj je stav prema bolesti opisala ovako: “Nisam ja zaglavila s tobom, ti si zaglavio sa mnom.” U njezinoj interpretaciji, to nije poza, nego mehanizam preživljavanja. “Ne smije se predati čovjek”, kaže, svjesna da je psihološka borba jednako stvarna kao i fizička.
Istodobno priznaje i jednu važnu granicu: kada je krenula tražiti informacije na internetu, dobila je jasan savjet da stane. “Jedna mi doktorica rekla – nemoj! Tako da sam prestala čitati to sve skupa”, govori, objašnjavajući da previše sadržaja može odvući u strah i scenarije koji ne pomažu.
Posao usred terapija
Gergelj opisuje da je, osim dana kada je bila u bolnici na kemoterapiji, dolazila na posao. “Nije bilo dana… da ja nisam došla na posao”, kaže, uz dodatak da to nije uvijek izgledalo “normalno”: ponekad bi došla kasnije, ponekad bi mogla odraditi samo dio dana.
U istom dahu govori i o odmoru kao nužnosti, a ne luksuzu. “Odradiš koliko možeš… pa doma spavati”, opisuje ritam koji je slijedila. Ne pokušava dokazati izdržljivost – govori o funkcionalnosti: što je realno moguće danas, bez glume i bez ideje da se “mora”.
Također otvoreno priznaje i epizode koje ruše sliku “savršeno kontrolirane” situacije. “Započneš rečenicu i zaboravljaš… voziš se autom i ne znaš ideš li na posao ili s posla”, govori, uz dozu humora koji joj pomaže da iskustvo prikaže ljudski. “Ja se smijem tima… nisam bila normalna”, dodaje.
Podrška kolegica
U poslovnim krizama često se vidi stvarna kultura tvrtke. U njezinu slučaju, kaže, kolegice su bile ključ. “Žene… stanu uz rame, podboče te, pomoći će ti, odradit će – bez riječi”, ističe. U praksi je to značilo preuzimanje zadataka, fleksibilnost i spremnost da se poslovanje ne “zamrzne” zbog bolesti.
Zato u razgovoru opet vraća fokus na sustav, ne na herojstvo. “Mi smo se svi pripremili i znamo što treba odraditi ukoliko mene sutra nema”, kaže. Taj okvir – priprema, podjela posla i povjerenje – omogućio joj je da ne mora stalno biti “u glavi firme” dok istodobno prolazi kroz terapije.
“Mjesec dana bez mene”
Ako bi trebala izdvojiti jedan savjet vlasnicima i direktorima koji su navikli sve držati pod kontrolom, Gergelj ga izgovara bez okolišanja: napravite pauzu kao da vas nema. “Ja bih savjetovala ljudima da naprave pauzu sebi, mjesec dana… ugasim mobitel da vidim kako bi poduzeće ostalo”, kaže.
Poanta nije dokazivanje, nego dijagnostika: gdje je tvrtka krhka, gdje ste nezamjenjivi, koje informacije su “u vašoj glavi”, a trebale bi biti u sustavu. “Mjesec dana nikakva velika šteta se ne bi nastala… našlo bi se rješenje”, tvrdi, uz realističnu napomenu da će klijenti primijetiti promjenu, ali da zamjena i organizacija postoje – ako ih pripremite.
“Svatko je svoj”
Možda najodgovorniji dio njezine priče nije “kako je radila i bolesna”, nego upozorenje kako se takve priče često krivo tumače. Sama je svjesna da naslov “uspješna žena, bolesna, a svaki dan na poslu” lako postane teret drugima. “Ne mogu se svi nositi ovako s bolesti kao sam ja”, kaže otvoreno.
Zato poruku usmjerava upravo ženama: “Da se definitivno ne osjećaju manje vrijednom ukoliko one to tako nisu i ne mogu.” Bolest je različita, ljudi su različiti, podrška je različita. “Na svaku osobu ova bolest djeluje drugačije… netko može više, netko može manje”, kaže, i dodaje kako to ne znači da si zbog toga slabiji. “Možda to samo znači da imaš manju potporu od drugih.”
Foto: Privatni arhiv, Nano Banana Pro (Ilustracija)
