Bi li u Hrvatskoj mogla proći ideja koja ovih dana kola poduzetničkim krugovima, da se radnicima na njihov račun ubuduće isplaćuje plaća u bruto 2 iznosu te da se obvezna porezna davanja tek onda uplaćuju državi – automatski, preko trajnog naloga? I je li to poželjno, a ako je – zašto?
U EU zaposlenici primaju na račun neto plaću
Pobornici te ideje smatraju da bi to bila sjajna financijska edukacija za građane/zaposlenike koji uglavnom nisu svjesni iznosa bruto 2, to jest koliko svaki zaposlenik ukupno stoji poslodavca, ili, bolje rečeno, koliko od zarade zaposlenika odlazi na poreze i doprinose (bruto 2 se sastoji od iznosa bruto 1 plaće zaposlenika i doprinosa za zdravstveno osiguranje). Zagovornici smatraju da bi takvo prosvjećivanje potom utjecalo i na političke stavove građana, koji bi tada možda tražili smanjenje davanja, ili barem aktivnije zahtijevali bolje javne usluge koje plaćaju.
Neovisno o tome je li to uopće tehnički izvedivo u Hrvatskoj, za mišljenje smo pitali dr. sc. Filipa Novinca, višeg asistenta na Katedri za ekonomsku teoriju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kao i da to stavi u europski kontekst.
Za početak, kaže nam da u svim zemljama EU-a zaposlenici na svoj račun primaju neto plaću, kao i u Hrvatskoj, odnosno da “sustav isplate bruto plaće radniku na vlastiti račun nije prisutan u zemljama EU-a”.
Pročitajte više: Treba li uvesti porez od 2 posto na ultrabogate? Ideja je izazvala bijes vlasnika Louis Vuittona
“Problem je jer su Hrvati skloni pesimizmu”
Ne ulazeći u razloge takve prakse, slaže se da bi pozitivna strana drukčijeg pristupa bila povećana svijest o tome što građani uistinu dobivaju zauzvrat za svoj rad i uplaćena davanja, te koliko se javna sredstva učinkovito koriste.
„Problem bi, s druge strane, bio što su Hrvati skloni pesimizmu, pa je pitanje koliko bi to prosječnog glasača stvarno aktiviralo na djelovanje – izlazak na izbore, uključivanje u društvene zajednice, odlučnije zahtijevanje od političara, birokrata i općenito ‘države’ da se njihova prava ispoštuju“, smatra Novinc. Ako bi u tome bilo pozitivnih pomaka, onda kaže da bi takvu odluku – pozdravio.
Napominje potom da je kontekst u kojem se to sada spominje – porezno opterećenje rada u Hrvatskoj te poimanje da je ono visoko. „U odnosu na druge zemlje EU-a, Hrvatska ima uglavnom ispodprosječno porezno opterećenje rada od nesamostalne djelatnosti. To je vrlo jasno ilustrirano na webu Porezne uprave“, navodi.
Pročitajte više: “Sustav nam je u nekim segmentima bolestan”: Ekonomistica Ivanov o plaćama, porezima i poduzetnicima
Moguć je i drukčiji porezni smjer
Istodobno, međutim, Novinc nudi i jedan malo širi pogled, odnosno kontekst.
“Ukupno porezno opterećenje čitavog hrvatskog gospodarstva promatrano kroz udio državne potrošnje u BDP-u svih razina vlasti – središnje, regionalne i lokalne te izvanproračunskih fondova – je prosječno. Tako je, primjerice, 2024. godine Hrvatska zauzela 11. mjesto od ukupno 27 zemalja EU, kako pokazuju podaci Eurostata. Proizlazi da nam država nije ‘prevelika’, niti nam previše ‘uzima’, već trebamo zahtijevati više za ono što mi njoj dajemo u obliku poreza i doprinosa. Naravno, moguće je i ići u smjeru smanjivanja poreznog opterećenja rada, a povećanja poreznog opterećenja drugih izvora dohotka, primjerice kapitala i imovine“, zaključuje Novinc.
Zamolili smo ga i komentar na pitanje o tome treba li država, dok diže iznos minimalne plaće, podići i osobni odbitak (neoporezivi dio dohotka), što je jedna je od mogućnosti da radniku ostane veći dio njegove bruto plaće.
Odgovara da bi, s jedne strane, takva mjera povećala neto plaću onima koji već koriste ovu pogodnost, ali ne i onima kojima je povećanje plaće najpotrebnije – osobama s niskim plaćama, s obzirom na to da mnogi od njih ne iskorištavaju čitav osobni odbitak. „Nažalost, iz javno dostupnih podataka ne može se zaključiti koliki je to postotak osoba, ali je njihov broj zacijelo znatan“, kaže.
Treba li zapravo uvesti negativni porez na dohodak?
Što bi moglo biti rješenje? Navodi uvođenje mjere negativnog poreza na dohodak, odnosno “povratnog poreznog kredita, kojom bi se mogla precizno ciljati skupina radnika koji imaju neiskorištene iznose osobnog odbitka radi uzdržavane djece ili uzdržavanih članova obitelji“.
„Koliko mi je poznato, ovakve mjere već postoje u Češkoj, Španjolskoj i Belgiji. Time bi se istovremeno pozitivno djelovalo na ekonomske nejednakosti, rast gospodarstva, a djelovalo bi i kao mjera socijalne i demografske politike. Vrijedi spomenuti da osobe s nižim primanjima nemaju puno prostora za štednju, tako da se njihovi povećani dohotci u znatnom dijelu prelijevaju u potrošnju. To potiče gospodarstvo snažnije nego da se isti iznos daje visokodohodovnim grupama, čija je sklonost štednji veća, što je dobra stvar u jednu ruku, ali manje potiče rast gospodarstva, barem u kratkom roku“, kaže nam Novinc.
Foto: Mid Journey, privatna arhiva, Canva
