Tijekom 26 godina duge karijere, novinarka, urednica i voditeljica Martina Validžić prošla je kroz najrazličitije redakcije i televizijske formate. Od glamuroznih showbiz emisija Glamour Cafe, Red Carpet i Shpitza, preko sportskih reportaža s Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u nogometu, pa sve do dokumentarno-putopisnih serijala, a uvijek je imala jedan cilj: približiti gledateljima ljude i priče koje vrijedi čuti. Nakon uspjeha HRT-ova serijala Sretni gradovi, ona je danas puno više od televizijske reporterke, pripovjedačica, putnica, radoznali sugovornik i žena koja se ne boji biti prirodna pred kamerom. A ono što najviše osvaja gledatelje njezina je neposrednost, osmijeh i znatiželja, a kritičari su pohvalili njen poseban i prepoznatljiv pristup dokumentarnom putopisu.
Martinin novi autorski projekt
Dok se još sliježu dojmovi druge sezone, Validžić već priprema novi autorski projekt. Riječ je o dokumentarnom serijalu koji istražuje utjecaj popularnih TV serija na percepciju država iz kojih dolaze.
„Bindžanje je danas novo normalno. Lokacije iz serija postaju turističke atrakcije, glumci zvijezde preko noći, a serije često djeluju i kao ‘soft diplomacija’, promovirajući pozitivnu sliku zemlje, baš kao što su to učinile turske sapunice“, objašnjava Validžić. Fokus je, kaže, stavila na Tursku, Veliku Britaniju, Meksiko i Južnu Koreju, s nadom da će dodati i američku epizodu.
Pročitajte više: “Trebamo furati svoj đir i pobrinuti se za sebe”: Ona je odvjetnica, doktorandica i prokuristica u jednom
Novinarstvo kao dječji san
Novinarski put izabrala je, kako sama kaže, još u djetinjstvu. „Uvijek sam znala da je to moj poziv. Pisala sam sastave za natjecanja, gutala časopise, a moji uzori bili su novinari poput Jadranke Janković, prve rock novinarke u bivšoj Jugoslaviji. Mislila sam, kaže, ako budem novinarka, upoznat ću svoje glazbene idole. I zaista, želje se uvijek nekako ostvare.“
Kroz godine je prošla sve televizijske forme: vodila, snimala, montirala, pisala scenarije, birala glazbu, režirala. „Naučila sam televiziju od temelja“, kaže, ističući da su iskustva na radiju (devet godina na HR2) samo dodatno oblikovala njezin pristup.
Putovanja i „braća s terena“
Na snimanjima, gotovo uvijek putuje u muškom društvu, sa snimateljima Sinišom Galarom, Igorom Kneževićem, Lukšom Marottijem i tonskim majstorom Srećkom Čabrajom. „Funkcioniramo kao obitelj. Radimo po 14 sati dnevno, stalno smo skupa i samo dobra atmosfera može izdržati takav tempo. Svađe ili loša energija bile bi pogubne. Najviše nas spašava humor, sprdanje je obavezno“, priznaje.
Uspomene s putovanja često su neobične. U Finskoj im je dio opreme zapeo na putu pa su mikrofon držali na hotelskom partvišu. U San Franciscu su prvu noć odsjeli u, kako kaže, „najgorem hotelu ikad“ usred četvrti Tenderloin, među narkomanima i beskućnicima. „Svi smo spavali odjeveni. Ali sve je to dio posla i na kraju postane dobra priča.“
Prirodnost ispred kamere
Za razliku od mnogih kolegica koje pred kameru ne bi stale bez profesionalnog make-upa, Martina njeguje prirodan pristup. „Na terenu sam među običnim ljudima, u prašini, na vjetru ili žegi. Ne želim da bježe od mene jer izgledam ‘napirlitano’. Bitno mi je da se povežem s ljudima i da mi vjeruju. Ako mi se kosa zamrsi od vjetra, neka bude tako.“ Publika je, kaže, to prepoznala i često joj pišu kako im je upravo to, osvježenje.
Gradovi, ljudi i emocije
Nakon što je u Sretnim gradovima proputovala Europu i Ameriku, teško se odlučiti gdje bi živjela. Iako je obišla desetke destinacija, teško joj je izdvojiti favorite. „Lisabon i Rim su mi najdraži u Europi – ja sam po duši južnjakinja. U Americi volim New York i Nashville, ali i San Francisco, unatoč tužnim sudbinama koje sam ondje vidjela.” Najteže joj je, kaže, zamisliti život u Anchorageu na Aljasci – „osam mjeseci zime je jednostavno previše”.
Na putovanjima nikada nisu imali ozbiljnih neugodnosti, ali, kako kaže, u pojedine američke kvartove ne bi nikome preporučila da ide sam.
Privatno – od boksa do gitare
Kad ne putuje, slobodno vrijeme ispunjava treningom boksa, koncertima, hikingom, druženjima s prijateljima i obitelji, učenjem španjolskog ili probama s bendom. „Ponovno sviramo, onako za gušt, zovemo to mentalni trening.“
Ljetos je, nakon dugog niza putovanja s muškom ekipom, godišnji provela s prijateljicom na Šolti. „Moja prijateljica Vlasta i ja htjele smo izbjeći gužvu u srcu sezone. Oduševilo nas je što smo mogle biti na plaži i slušati samo valove i cvrčke. A Šoltani su nas osvojili svojim vinom Dobričić. Nakon toga Split, Dugi Rat i festival gangi kod Imotskog, to je moj tip provoda. Više volim ribarske i seoske fešte nego lounge barove.”
Pogled prema naprijed
Na pitanje kako posao utječe na privatni život, kaže uz osmijeh: „Oblikovao ga je u pozitivnom smislu. Radim ono što volim i ne bih mijenjala. Sretna sam.“ A planovi? Planovi su veliki, na njenoj „bucket listi“ već je mnogo kvačica, ali ostalo je i puno neispunjenih želja. „Nadam se realizirati dva dokumentarca koja mi se već dugo motaju po glavi, kao i jedan dosad najzahtjevniji projekt. Uvijek mora postojati izazov, inače ne napredujemo.“, zaključila je Martina.
Fotografije: Privatna arhiva
