Za vikend je internetom kružio jedan komentar vezan uz prosvjed pred kućom saborske zastupnice Dalije Orešković, koji je savršeno dijagnosticirao hrvatsku stvarnost: “A zašto nisu otišli pod prozor zastupnika Bulja? Lakše je doći ženi koja živi sama s djecom pod prozor.”
Ta rečenica nije samo politička kritika; ona je ogledalo našeg društva. Ako mislite da je u poslovnom svijetu, među kravatama, laptopima i “profesionalcima”, situacija civiliziranija – gadno se varate. Finoća je često samo fasada koja pada čim netko procijeni da ste laka meta. A žena je, u očima mnogih nasilnika, uvijek lakša meta.
Kao osnivačica mreže koja okuplja poduzetnice, nagledala sam se svega. Scenarij je uvijek isti. Susjedi vam upadaju u ured, urlaju i prijete jer ste se usudili parkirati na vlastito parkirno mjesto. Agresija buja, argumenti ne postoje, samo sirova sila. I onda se dogodi “čudo”. Jedan dan slučajno naiđe suprug.
Nasilje na radu
Odjednom, onaj isti susjed koji je do jučer rigao vatru, postaje manji od makova zrna. Galama, ucjene i prijetnje nestaju brzinom Wi-Fi-ja kad se ugasi modem. Nije se promijenila pravna situacija, nije se promijenilo vlasništvo nad parkingom. Promijenio se samo spol osobe koja stoji nasuprot nasilnika.
I nije to rezervirano samo za fizički prostor. Imamo i digitalne “predatore”. IT stručnjake koji zovu i prijete da će vam “iščupati sustav” jer su u svojoj glavi zamislili da polažu pravo na njega. Nema dokumentacije, nema ugovora, samo ona stara metoda zastrašivanja: Galami na nju dok ne popusti.
Još perfidnija je igra emocionalne manipulacije, gdje se šalju računi za neizvršene usluge. Kad ih odbijete platiti – jer niste ludi da plaćate zrak – odjednom se izvlači karta “ženske solidarnosti”, a potom slijedi blaćenje na svakom koraku.
Pročitajte više: “Patrijarhalni obrasci su ukorijenjeni i stvaraju neravnopravne odnose moći”: Dan borbe protiv nasilja nad ženama
Lake mete
Nakon što sam dio ovih osvrta objavila na LinkedInu, javio mi se niz poduzetnica i poslovnih žena koje su pokazale da nikako nisam jedina koja ima takva iskustva. Mi živimo u džungli u kojoj je žena, bez obzira na titulu, i dalje “laka meta”.
Jedna direktorica farmaceutske kompanije gradila je kuću kao samohrana majka. Rezultat? Izvođač ju je, računajući da nema nikoga tko bi ga “postrojio”, ostavio bez grijanja i struje par dana prije Božića, s trogodišnjim djetetom u kući. I ne samo to – taj isti čovjek ju je tužio s lažnim fakturama jer je računao da će joj biti lakše platiti nego se godinama povlačiti po sudovima.
Mislite da je u klimatiziranim uredima bolje? Varate se.
Druga poduzetnica prepričava sastanak s međunarodnim timom gdje ju je muški direktor mrtvo-hladno pitao “gdje joj je pregača i kad će ručak”. Kad mu je odgovorila istom mjerom, nije dobila ispriku. Ne, on je nazvao njezinog šefa i pitao “kakvog je to buldoga pustio na njega“.
Dakle, kad se muškarac bori za svoje, on je lider. Kad se žena bori za svoje, ona je “buldog”, “agresivna” ili “teška”.
Hijerarhija u glavama
Hijerarhija u glavama mnogih još uvijek je jača od one na papiru. Imamo situacije gdje žena, CEO kompanije, sjedi na sastanku, a muški partneri se obraćaju njezinom muškom kolegi niže rangiranom od nje, ignorirajući je kao da je fikus. Zašto? Jer u njihovom svijetu autoritet nosi hlače.
Majstori koji vas pokušavaju preveslati jer ste “plavi i slobodni”, “junačine” koji su manji od makova zrna pred muškarcima, a na ženama treniraju strogoću… To nije iznimka, to je pravilo.
Koji je zaključak nakon godina borbe u ovakvoj areni?
Paradoksalno, ispada da je najpametniji poslovni potez koji žena može povući – staviti muža u upravu. Ne zato što ne možemo same. Ne zato što nismo sposobne voditi tvrtke, pregovarati ili se braniti. Nego zato što nas to košta manje živaca, vremena i novca.
Tužno je, ali istinito: u Hrvatskoj neki ljudi poštuju zakon i granice tek kad vide muško ime u potpisu. To je naša “poslovna strategija” za miran san.
Foto: Nano Banana
