Izvanredna vremena zahtijevaju izvanredne mjere. Francuska se trenutačno suočava s deficitom opće države od gotovo 6 posto BDP-a i javnim dugom iznad 110 posto BDP-a, što su razine koje dugoročno nisu održive. Upravo u tom kontekstu najbogatiji Francuz Bernard Arnault, vlasnik LVMH-a, francuske multinacionalne kompanije za luksuznu robu i najveće svjetske grupacije u tom sektoru, žestoko je napao prijedlog uvođenja novog poreza, nazivajući ga „ofenzivom koja je smrtonosna za gospodarstvo“ i optužujući njegovog autora, ekonomista Gabriela Zucmana, da je „radikalni aktivist“.
Porez na ultra bogate i učinci
Riječ je o tzv. Zucmanovom porezu – godišnjem nametu od oko 2 posto na imovinu u vrijednosti iznad 100 milijuna eura. Mjera bi obuhvatila otprilike 1800 kućanstava i potencijalno donijela oko 20 milijardi eura godišnjih prihoda državnoj blagajni. Pitanje koje se nameće nije samo je li ovaj porez fiskalno potreban, već i kakve bi učinke mogao imati na pravednost poreznog sustava, gospodarski rast i dugoročnu održivost javnih financija.
Razloga za uvođenje ovakvog poreza ima više. Prvi je pitanje porezne pravednosti. Empirijska istraživanja pokazuju da ultrabogati u prosjeku plaćaju manji udio poreza na svaki zarađeni euro nego većina građana, uključujući i one s vrlo niskim primanjima. Dok kućanstva s imovinom vrijednom nekoliko desetaka milijuna eura izdvajaju primjerice 10 eura na svakih 100 zarađenih, prosječni radnik izdvoji primjerice 20 eura (brojevi su proizvoljno uzeti kako bi se demonstrirala poanta). Iako bogati apsolutno gledajući uplaćuju veće iznose u proračun, porezna presija relativno je veća za niže dohotke.
Pročitajte više: Pitali smo stručnjaka: Je li pametno što je Vlada odlučila biti rastrošna i ima li tu neka zamka?
Individualno bogatstvo ne nastaje u vakuumu
Drugi je razlog taj što se bogatstvo najimućnijih uvećava čak i u razdobljima kada gospodarstvo stagnira ili raste vrlo sporo. U Francuskoj posljednjih godina dohodci šire populacije napreduju polako, dok inflacija nagriza realni standard, ali bogatstvo najbogatijih nastavlja rasti znatno brže nego gospodarstvo i prosječna plaća.
Treći argument odnosi se na samu prirodu uspjeha ultrabogatih. On nesumnjivo proizlazi iz njihovih sposobnosti, znanja, poduzetničkog duha i rada, što valja priznati i cijeniti. Ipak, nikada nije isključivo rezultat individualnih zasluga. Uspjeh u velikoj mjeri ovisi o širem društveno-ekonomskom kontekstu: dostupnosti kvalitetnog obrazovanja, razvijenim tržištima, stabilnim institucijama, pravnoj sigurnosti i povijesno izgrađenoj infrastrukturi. Sve su to javna dobra i kolektivna ulaganja u koja je doprinosila šira zajednica.
Drugim riječima, bogatstvo ultrabogatih nije stvoreno u vakuumu, nego u sustavu koji je generacijama stvarao uvjete za akumulaciju kapitala. Upravo zato se može opravdati da oni koji su iz tog sustava izvukli nesrazmjerno najveće koristi, snose i razmjerno veći dio fiskalnog tereta. Takvo shvaćanje poreza nije pitanje kazne, već priznavanja činjenice da je individualni uspjeh uvijek djelomično proizvod kolektivnih okolnosti. Većina ultrabogatih ne bi živjela ni približno dobro da su rođeni prije 100 godina ili da su danas rođeni u nekoj siromašnoj afričkoj zemlji. Njihov bi put bio znatno više trnovit i za većinu ljudi bi njihovi današnji uspjesi bili nedostižni.
Francuska je blizu fiskalnoj krizi
Povijesno gledano, porezi su se najčešće povećavali nakon velikih kriza i ratova, osobito od početka 20. stoljeća. No, postavlja se pitanje jesu li današnji društveno-ekonomski uvjeti u Francuskoj usporedivi s tim razdobljima i pružaju li opravdanje za novi porez na bogatstvo? Francuska je danas vrlo blizu fiskalnoj krizi, s deficitom opće države od gotovo 6 posto BDP-a. Prema Maastrichtskim kriterijima, svaki deficit iznad 3 posto je problematičan, osim u izvanrednim okolnostima, primjerice uslijed pandemije koronavirusa. Istina je da je ta granica arbitrarna i upitna, ali ovako visoki deficiti, u odsustvu snažnih poremećaja se teško mogu opravdati. Ključno pitanje pritom glasi hoće li novi porez pridonijeti većoj fiskalnoj odgovornosti politike ili će se koristiti samo kao privremeni izvor prihoda?
Odgovornost vlade u ovom je kontekstu presudna. Treba li političare prisiliti na disciplinu i smanjivanje deficita, ili će se manjak jednostavno pokriti novim poreznim prihodima, budući da je daljnje zaduživanje sve manje održiva opcija?
Francuska se već sada nalazi među zemljama s najvišim udjelom javne potrošnje u BDP-u – druga je u Europskoj uniji, odmah iza Finske. Drugim riječima, riječ je o jednom od najvećih javnih sektora u Europi. Problem nije samo deficit (novi dug), već i njegova akumulacija kroz vrijeme (javni dug) i sve veći teret troškova servisiranja istog. Kada se tome dodaju česte smjene vlada, izvanredni izdaci tijekom pandemije te visoki troškovi zaštite kućanstava i podzetnika od energetskog šoka izazvanog ratom u Ukrajini, postaje jasno da Francuska raspolaže vrlo ograničenim fiskalnim prostorom za manevriranje.
Rizičan potez
Pitanje gospodarskog rasta također zaslužuje pažnju. Većina dosadašnjih istraživanja pokazuje da smanjenje poreznih stopa najbogatijima ne potiče rast, što sugerira da ni povećanje njihovih poreznih stopa ne mora imati negativne makroekonomske posljedice. Ipak, ovdje je potreban oprez: učinak ovisi o visini poreza i načinu na koji se provodi. Previsoka stopa mogla bi potaknuti premještanje kapitala u porezno povoljnije jurisdikcije, posebice u porezne oaze.
Problem dodatno otežava činjenica da se većina bogatstva ultrabogatih nalazi u financijskoj imovini. Za razliku od zemljišta i nekretnina, takvu je imovinu u globaliziranom i digitaliziranom okruženju relativno lako premjestiti i prikriti, a postojeće statistike često podcjenjuju njezin stvarni iznos. To čini provedbu nacionalnog poreza rizičnim i podložnim izbjegavanju.
Učinkovitije na razini EU-a?
Zato bi uvođenje ovakvog poreza bilo daleko učinkovitije na razini Europske unije. No, kako svaka porezna odluka na toj razini zahtijeva konsenzus svih država članica, zajednička porezna politika u dogledno vrijeme ostaje malo vjerojatna. Kao jedno od rješenja ponekad se predlaže tzv. izlazni porez, prema kojem bi pojedinci koji povuku svoju imovinu iz zemlje morali platiti određeni postotak vrijednosti, čime bi se zatvorile njihove porezne obveze prema zemlji. Ovo bi zahtijevalo uvođenje financijski transparentnog katastra, poteza u koji se do sada nije upustila niti jedna vlada na svijetu. Razlog sigurno nije nepostojanje tehničkih uvjeta, već netransparentnost koja pogoduje korpuciji i neplaćanju poreza.
Često se spominje i argument da bi viši porezi obeshrabrili bogate da nastave s jednakim intenzitetom poslovnih i investicijskih aktivnosti. Međutim, empirijski dokazi za taj učinak su slabi. Mnogo je vjerojatnije da bi reakcija bila usmjerena na premještanje imovine, a ne na smanjenje „radnih napora“. Stoga je u slučaju uvođenja ovakvog poreza ključno pronaći ravnotežu. Porez mora biti dovoljno značajan da pridonese proračunu, ali ne toliko visok da potakne masovno izbjegavanje. Optimalno rješenje vjerojatno se nalazi u sredini.
Većina ultrabogatih su muškarci
Može se zaključiti da se Francuska nalazi u situaciji u kojoj više nema prostora za odgađanje fiskalnih odluka. Zucmanov porez nije samo fiskalni instrument, nego i dio šire rasprave o pravednosti, odgovornosti i dugoročnoj održivosti javnih financija. Iako sam po sebi ne može riješiti strukturne slabosti francuskog gospodarstva, mogao bi pridonijeti stabilnosti i osjećaju da teret prilagodbe nije nepravedno raspoređen.
Važno je naglasiti da bi od ovakve mjere najveću korist mogli imati oni koji su nerijetko ostajali po strani, uključujući mlade i nezaposlene, one s niskim primanjima, te druge ranjive društvene skupine. Budući da je velika većina ultrabogatih muškarci, pravednija raspodjela poreznog tereta potencijalno bi smanjila rodne i socijalne nejednakosti. Time porez poprima širu društvenu dimenziju – ne radi se samo o punjenju proračuna, nego i o redefiniranju odnosa između bogatstva, moći i odgovornosti. Pravedni porezi u tom su smislu cijena koju društvo plaća za očuvanje solidarnosti, stabilnosti i civiliziranog napretka.
Autor teksta: dr. sc. Filip Novinc, viši asistent na Katedri za ekonomsku teoriju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
Foto: Privatna arhiva, LVMH, Pixabay, Canva
