Europska unija zabranila je bacanje neprodane odjeće i obuće, što je velik udarac za brojne fashion brendove diljem svijeta, kako za ‘brzu modu’, tako i za proizvođače luksuzne odječe. Cilj EU je smanjiti količinu otpada, proizvodnju CO2 i potrošnju vode, no zaustavljanje uništavanja neprodane robe zahtijevat će velike promjene u industriji mode.
Prema novoj mjeri EU, velike tvrtke morat će prekinuti s ovom praksom najkasnije do 19. srpnja ove godine, dok će srednje i male tvrtke imati dulji prijelazni period, do 2030. godine.
Veliki zanemareni problem
Radi se o iznenađujuće čestoj praksi i velikom problemu, koji uglavnom prolazi ispod radara javnosti. U prosječnoj godini baci se oko 92 milijuna tona tekstila – to je u prosjeku jedan smetlarski kamion pun odjeće svake sekunde.
Ovolika količina otpada je šokantna kada se uzme u obzir da je industrija mode odgovorna za čak tri posto globalne proizvodnje CO2, te čak 20 posto globalnog zagađenja voda. Nadalje, zbog načina proizvodnje i materijala koji se danas koriste, ovu je odjeću izrazito teško reciklirati, te se gotovo 90% bačene robe ili spaljuje ili ostavlja na odlagalištima. Procjenjuje se kako je čak 10% mikroplastike u oceanima danas došlo tamo iz odbačene robe.
Pročitajte više: Fast fashion ili kako će nas modna industrija stajati glave
Zašto se baca roba?
Zašto uopće modna industrija baca robu u tolikim količinama? Ne bi li im bilo isplativije prodati ju uz sniženja, ili pokloniti? Za veliku većinu proizvođača i prodavača, odgovor je – ne! Iz čistih hladnih, ekonomskih razloga.
Možda je najgori od njih zaštita vlastite ekskluzivnosti. Premium brendovi u cijeni svoje odjeće i obuće naplaćuju vrijednost brenda, logotipa i dizajna, dok je stvarna proizvodna cijena pojedinog komada odjeće rijetko veća od no-name odjevnih predmeta.
Burberry je 2018. priznao kako su uništili 28,6 milijuna funti svoje neprodane robe kako bi zaštitili vrijednost svojeg brenda. Ako bi ga prodali na sniženju ili poklonili, vrijednost te robe pala bi u očima onih koji su prije bili spremni platiti znatno veće iznose za nju – za neke ljude, vrijednost odjeće i obuće je u tome da signaliziraju svoj društveni status.
Skuplje čuvati nego baciti
U svijetu ‘brze mode’, ekonomski razlog je sasvim drugačiji, ali jednako stvaran – tvrtke često više košta skladištiti odjeću nego ju baciti ili uništiti. Cijena proizvodnje robe, uz jeftinu radnu snagu u zemljama u razvoju i globalni logistički lanac koji omogućava ekonomiju količine, toliko je jeftina da je često isplativije proizvesti novu robu nego postojeću robu sortirati, prepakirati i transportirati na drugo prodajno mjesto.
Isti je problem i s povratom robe nakon online prodaje – pregledavanje i prepakiravanje vraćene robe jednostavno zahtijeva puno više truda, logistike i sati rada nego što zahtijeva proizvodnja nove odjeće. S tim na umu, tvrtkama je jeftinije baciti ili uništiti vraćenu robu nego gubiti vrijeme na njeno vraćanje na tržište.
Promjene kolekcija
Krivac za rastrošno bacanje su i česte sezonske promjene kolekcija – trgovine se moraju isprazniti prije dolaska nove kolekcije, što mnogi kupci znaju da je trenutak za iskorištavanje popusta, no i uz popuste ostaju tone i tone neprodane robe, koje ponovno završavaju u spalionicama ili na odlagalištima.
Danska televizija TV2 otkrila je tako da je H&M spalio tone neprodane odjeće u Danskoj iz neprodanih kolekcija. Tvrtka je tvrdila da se radilo o odjeći zaraženom plijesni, no novinari su testirali odjeću i nisu pronašli nikakve opasne tvari.
Ove tone odbačene odjeće – neke od najskupljih svjetskih marki – mahom završavaju ili u zraku nakon spaljivanja, gdje dodatno podižu razinu CO2, ili zatrpavaju sve više odlagališta diljem svijeta, većinom u nerazvijenim zemljama. Prilog francuske televizije France24 tako je nedavno pokazao golemo odlagalište odjeće u nekad netaknutoj pustinji Atacama u Chileu.
Samo na tu lokaciju Južnoj Americi godišnje se šalje više od 60.000 tona robe iz Sjedinjenih Država te razvijenijih zemalja u Europi i Aziji. Ove deponije zagađuju zrak, nagrđuju okoliš i ugrožavaju zdravlje lokalnog stanovništva, a nalaze se i na mnogim drugim mjestima diljem svijeta – uglavnom tamo gdje siromašno stanovništvo plaća stvarnu cijenu uvijek svježe mode iz bogatijih zemalja.
Foto: Nano Banana Pro (ilustracija), Screenshot France 24
