Više od 1600 žena gradilo je brodove u pulskom Uljaniku od sredine prošlog stoljeća do danas. Neke su radile administrativne i pravne poslove, neke su brodove projektirale i dizajnirale, a neke su radile i najteže fizičke poslove – sastavljale dijelove sa zavarivačima u rukama. Sve te žene dio su povijesti pulskog brodogradilišta koju dvije žene pokušavaju spasiti od brisanja.
Arhivski projekt “Žene koje su gradile brodove” okuplja priče radnica bez čijeg truda iz brodogradilišta ne bi izlazili brodovi, koje su svoje snove i živote posvetile danas propaloj industriji, koja je nekada bila u svjetskom vrhu – u Puli su se gradili neki od najkvalitetnijih i tehnološki najnaprednijih brodova.
Žene koje su gradile brodove – otpor zaboravu
“Koncipiran je kao memorijski projekt, kao otpor zaboravu, jer mislim da je zaborav najveće zlo”, rekla je za Women in Adria Leonida Kovač, jedna od pokretačica projekta. “Zaborav vodi do krivih zaključaka, krivih reakcija.”
“Željeli smo dati glas svim tim ženama koje su zaista sudjelovale”, kazala nam je Amra Pende, suautorica projekta, koja je naglasila da je prva žena zaposlena u današnjem Uljaniku još 1921.
“U modernom Uljaniku, od 1954. godine bila je prva inženjerka. Čak 397 raznih zanimanja su žene radile, njih oko 1600. I to su stvarno bila zanimanja – od onih najtežih mukotrpnih zanimanja, čišćenja dvodna, do vrhunskih specijalistkinja iz raznih područja”, rekla je Pende.
Pročitajte više: Zagorska vladarica svijeta vijaka: “Druga su djeca bila na moru, ja sam slagala šarafe na police!”
Doprinos ljudskom dostojanstvu
“To smo željeli dati kao doprinos ljudskom dostojanstvu i ljudskom radu, kreativnosti, pameti i nevjerojatnom znanju.” Pende je istaknula i koliko je austrougarski arsenal, kasnije brodogradilište, bilo važno za razvoj grada, koji se prije toga nazivao i città cadavero – grad leš, jer je do izgradnje brodogradilišta imao manje od 1000 stanovnika, na močvarnom tlu, izmučen epidemijama kuge i malarije.
Kamen temeljac Pomorskog arsenala kao glavnog središta za izgradnju i održavanje austrougarske ratne flote, položili su 9. prosinca 1856. car Franjo Josip I i carica Elisabeth Amalie Eugenie, poznatija po nadimku Sisi, a grad tada dobiva novi život.
Projekt “Žene koje su gradile brodove” u svojoj je formi online arhiv u nastajanju, koji prema Kovač proizlazi iz feminističke metodologije. “Dati glas onima čiji se glas ušutkava”, kazala nam je.
“Ne da netko govori o njima, nego da same govore o sebi”, rekla je Kovač, i napomenula da su prvo krenuli sa snimanjem intervjua s tim ženama jer su mnoge od njih u visokoj životnoj dobi. Namjerno nisu koristile ni kameru, jer se ljudi osjećaju mnogo manje opušteno kad su svjesni da ih se snima.
Nacrti brodova
Jedna od njih bila je Klara Ferlatti. Došla je u Uljanik 1989., odmah nakon što je završila srednju školu za brodograđevnog tehničara. Njezin je posao bio objedinjavati nacrte broda i osigurati da svi nacrti budu dostupni u fizičkom obliku prilikom primopredaje.
“Ja sam bila kao brodograđevni inženjer, ja sam morala skupljati nacrte”, objašnjava Ferlatti u jednom od arhiviranih razgovora. “Mi smo u projektnom bile 3, 4, 5 žena. Pet žena, sve drugo su bili muški. A njih je bilo dosta. Da. Tako da stvarno je bilo jako malo. I to su bile dvije inženjerke, koje su isto bile jako vrijedne, ali nema pomoći, to se jednostavno nije cijenilo i gotovo. To je, nažalost, bilo tako.”
Helena Počkaj radila je u proizvodnji, nakon što je završila Tehnički fakultet u Rijeci. “Prvo sam došla u dio izrada metalne opreme, gdje se radila sva ta metalna oprema za brod, to je bio pogon”, kazala je Počkaj u svojem razgovoru. “Nisam imala klasičan pripravnički staž jer u odjel di sam došla, rukovoditelj tadašnjeg tog odjela je nas odmah rasporedio.”
Jolanda Peruško u Uljaniku se zaposlila 1972. Počela je kao čistačica, priča u svojem razgovoru, no ubrzo prelazi u Tvornicu električnih strojeva. “To je bio jako težak fizički posao”, priča Peruško. “Mi smo okretale kolo na kojemu je bila bala lima, oko četiri tone. I to su žene na ravnim škarama rezale na kocke. A ja sam vrtila to kolo jer sam bila od svih najjača. I onda nisu one htjele bez mene raditi jer je to kolo trebalo jako umjereno, ne previše razvrtiti…”
Suatorica projekta, Pende, stručnjakinja za pomorsko pravo koja je i sama godinama radila u Uljaniku, prisjeća se koliko su raznovrsnih poslova obavljale žene. “U financijama su bile žene, u IT-u su bile žene, bilo je jako puno inženjerki u projektnom uredu, arhitektica, inženjerki brojogradnje, strojarstva, elektrotehnike, svih mogućih tehničkih struka”, kazala je Pende.
“Žene su bile i zavarivačice i čistačice, žene su radile dokumentaciju, tehničke crtačice koje su nekih 50 zapošljavale, žene su dolazile iz cijele ondašnje zemlje, čak i iz inozemlstva da bi radile u Uljaniku”, rekla je Pende. “To je bilo samo da se pokaže kako je ovaj rad bio možda tih, možda bio nevidljiv, a znamo zašto je bio nevidljiv, jer je bio ženski, ali da je bio jednako tako važan i da je jako, jako puno doprinosio.”
Arhiva je početak
Arhiva se danas sastoji od 46 priča bivših zaposlenica, no to je tek početak. “Nastavljamo sa snimanjem razgovora”, najavila je Kovač, dok ne snime sve žene koje su još danas žive i voljne govoriti.
“Onda prelazimo u ozbiljna arhivska istraživanja, ne samo naših domaćih arhiva, javnih i privatnih, nego ćemo pokušati vidjeti može li se nešto naći u austrijskim i talijanskim arhivama”, kazala je Kovač. “Na primjer, imate tu zaštićeno austrougarsko spomen-groblje, mornaričko groblje u puli. Ja sam pred jednu-dvije godine, kad smo to počinjale koncipirati, hodala po tom groblju i vidjela sam masu ženskih grobova s imenima. Sad bi interesantno bilo vidjeti je li neka od njih nešto i radila (u brodogradilištu), ili je samo bila supruga nekog admirala.”
I dosadašnji rezultati projekta za Kovač već su uspjeh. “Ono što je bila intencija je pokazati da to nisu statistike, nego da su to žive osobe”, kazala je.
“Osim toga, šteta da je završilo kako je završilo”, rekla je Pende. “Bilo nam je užasno važno reći da Uljanik još radi, u manjem obimu, da to nisu one brojke ogromne koje su bile, ali svejedno se dalje radi. I htjeli smo reći da – ako je nešto imalo neki takav kraj, kao neka civilizacija, kao što su propale piramide i Egipćani – to ne znači da nije bilo važno, značajno, i da nije doprinjelo.”
Foto: “Žene koje su gradile brodove”, privatni arhiv
