Najpovoljniji oblik samozapošljavanja u Hrvatskoj je otvaranje paušalnog obrta. To je vrsta poslovnog subjekta u kojem se porez plaća paušalno, a ostala davanja su usklađena s prihodima. Osim ako Porezna uprava ne zaključi da je obrtnik nečiji prikriveni zaposlenik.
“U posljednje vrijeme sve više paušalnih obrtnika prima porezna rješenja kojima im se odbijaju žalbe na prvostupanjska rješenja kojima im je naloženo plaćanje visokih poreza i doprinosa – jer Porezna uprava tvrdi da su koristili porezne pogodnosti protivno svrsi zakona,” kaže odvjetnica Anđelka Kasum za Women in Adria.
Dodaje kako se takva rješenja uglavnom odnose na razdoblje od 2020. godine nadalje, a najčešće se izdaju obrtnicima koji imaju jednog ili više klijenata među kojima su najučestalije uplate jednog klijenta. Porezna uprava pokreće postupke provjere upućivanjem poziva da se popuni upitnik (Upitnik NR) o načinu poslovanja.
Dvojbeni dokaz prikrivenog radnog odnosa
Među njima je i Hrvoje (podaci poznati redakciji).
„Još 2022. godine Porezna uprava mi je poslala rješenje da moram platiti 72.000 tadašnjih kuna kao razliku doprinosa. Naime, zaključili su da sam u prikrivenom radnom odnosu jer sam među klijentima najviše surađivao s jednom tvrtkom. Iako sam redovno plaćao sve propisane doprinose koji nisu bili minimalni, oni su zaključili da je novac koji sam primio zapravo plaća, te su obračunali razliku“, prepričava Hrvoje koji se žalio na takvo rješenje.
Njegov se obrt bavi prijevozom, a klijent je jedini koncesionar za zbrinjavanje elektroničkog otpada u toj županiji.
„Imao sam i drugih klijenata, no iznosi su bili značajno manji. Obrazložio sam da nemam radno vrijeme jer radim kad hoću, plaćen sam po kilogramu robe koju isporučim, nemam godišnji ni bolovanje ni bilo kakva prava iz radnog odnosa. S klijentom sam potpisao Ugovor o suradnji u kojem to sve piše“, ogorčen je naš sugovornik objašnjavajući da se nitko iz Porezne uprave ni nadležnog Ministarstva financija nije oglasio tijekom tri godine.
„Naime, ako ne odgovore na žalbu u roku od tri godine, smatra se da predmet ide u zastaru. Do isteka roka je još mjesec dana i sad su mi poslali rješenje kojim odbijaju žalbu. Ne znam kako ću to platiti ni što sam trebao učiniti. Odbiti posao? A od čega bih onda živio?“, ogorčen je Hrvoje.
Pročitajte više: Paušalistica na rodiljnom: ‘Zarađivala sam 2600 eura mjesečno, a sad ću dobivati naknadu od 700 eura’
Netransparentan postupak
Odvjetnica Kasum ističe da je riječ o netransparentnim i nepravednim postupcima. Problem, dodaje, leži u pogrešnom i zastarjelom pristupu koji zanemaruje suvremene trendove u poslovanju i poduzetnički rizik koji preuzimaju obrtnici.
“Paušalni obrtnik nema plaću niti sigurnost da će ostvariti primanja. Nema radna prava ako se razboli, ako ode na porodiljni, ako se ozlijedi. Nema godišnji. Nema otpremninu. Sam snosi rizik uspjeha ili neuspjeha poslovanja. Može slobodno poslovati s drugima. Ako više radi, više i zarađuje. Ako ne radi, koji god da je razlog, ne ostvaruje prihode. No, ipak ga se, retroaktivno, tretira kao zaposlenika – ali samo za potrebe oporezivanja“, ističe odvjetnica.
„Oni se žele naplatiti od mene kao navodnog zaposlenika, a ni na koji način ne terete mog klijenta kojeg smatraju poslodavcem. Kod registracije obrta me nitko nije upozorio da bi mi se ovo moglo dogoditi. Da sam znao, nikad se ne bih upuštao u ovo i radije bih sjedio na zavodu za zapošljavanje primajući naknadu“, kazao je Hrvoje.
“Tvrdnja da je riječ o prikrivenom radnom odnosu je paradoks u ovoj situaciji kad nema radnog odnosa, nema otkaznog roka, godišnjeg odmora, bolovanja, ni zaštite na burzi nakon otkaza – ali doprinose treba platiti kao da sve to postoji,” upozorava odvjetnica Kasum.
Država prepoznaje radnika samo kad se od njega naplaćuje
Pritom ističe pravni apsurd: kada radnici pokušaju sudskim putem dokazati da su bili prikriveno zaposleni, sudovi redovito odbijaju njihove tužbe.
“Vrhovni i Ustavni sud u nizu odluka poručuju da nije presudno kako se posao obavlja, nego što su strane htjele i ugovorile. Sudovi su suglasni. Čak i ako radnik radi po pravilima klijenta, u njegovim prostorijama, pod njegovim nadzorom – to samo po sebi ne znači da postoji radni odnos. Presudna je volja ugovornih strana,” pojašnjava Kasum.
Ta se praksa, kaže, odnosi na radne sporove u kojima pojedinci žele ostvariti prava iz radnog odnosa u ovakvim situacijama – i budu odbijeni. No, kada država želi naplatiti doprinose, isti odnos tumači kao da je radni – ali samo u mjeri u kojoj joj to financijski koristi.
“To nije pravna sigurnost. To je pravni apsurd. Kad tražiš prava – država kaže da nisi radnik. Kad trebaš platiti poreznoj – tada ipak jesi,” sažima.
Odvjetnica ističe da je poseban problem što se u poreznim postupcima zanemaruju svi elementi koji bi mogli ukazivati na to da se ne radi o radnom odnosu. Porezna uprava često selektivno tumači činjenice – fokusira se isključivo na okolnosti koje potvrđuju već unaprijed doneseni zaključak, umjesto da, kako joj zakon nalaže, jednako pažljivo utvrđuje i činjenice koje idu u korist poreznog obveznika.
Doprinose bi trebao platiti poslodavac
“U nekim strukama, dugoročna suradnja i mjesečne isplate su uobičajene. Ako programer radi na projektu u trajanju od jedne ili dvije godine i dogovori mjesečne isplate za izvršene segmente posla – Porezna to tumači kao znak radnog odnosa. No, što je alternativa? Da obrtnik dvije godine ne prima ništa za svoj rad, samo kako bi izbjegao porezne ‘škare’? To nije ni realno ni razumno,” upozorava Kasum.
“Uostalom, zašto bi obrtnik s jednim klijentom – s kojim ima isplativ, trajan i ozbiljan poslovni odnos – morao namjerno razbijati suradnju i smanjiti opseg poslovanja, samo kako bi imao ‘više klijenata’ i zadovoljio administrativna shvaćanja Porezne? Poduzetnička logika se ovdje kažnjava, umjesto da se razumije. Ako imam jednog klijenta zato što mi je to financijski isplativo u ovom trenutku – to ne bi smjelo biti razlog da me država retroaktivno proglasi prikrivenim zaposlenikom.”
Također ističe i nelogičnost kod obveznika plaćanja doprinosa.
“Paušalni obrtnici plaćaju doprinose po paušalnoj osnovici. Kod plaća, doprinosi su veći – i zakonski ih je dužan platiti poslodavac. Ako se već tvrdi da je riječ o prikrivenom zapošljavanju, zašto je krivac i obveznik obrtnik, a ne onaj koji ga je ‘zaposlio’? Važno je naglasiti i sljedeće: Već izvršene uplate na ime poreznih davanja ne umanjuju (novo)utvrđene obveze. Tako je paušalni obrtnik dvostruko opterećen: najprije plaća poreze kao obrtnik, a zatim plaća poreze i doprinose na ‘plaću’. Za cijelo to vrijeme se status obrtnika ne mijenja. Ne može se istodobno negirati prava, a nametati obveze. Barem ne u pravno uređenoj državi”, upozorava odvjetnica.
Osnova za tužbu
Zaključno, Kasum poručuje da porezno rješenje nije konačno.
“To nije pravomoćna presuda – to je tek jedna faza u postupku. Po primitku drugostupanjskog rješenja, porezni obveznik ima 30 dana za pokretanje upravnog spora. I tada sud mora gledati širu sliku – pravnu, a ne samo poreznu logiku”, kazala je. Upravo će tako postupiti i Hrvoje koji planira tužbu, no upozorava da ga to stavlja u još nepovoljniji položaj.
„To što pokrećem tužbu ne odgađa izvršenje njihovog rješenja. Ja i dalje moram platiti skoro 10.000 eura, a kad pokrenem tužbu, ovisno o razvoju situacije, i dalje imam troškove koji u konačnici možda neće biti mali. No, ne preostaje mi ništa drugo“, zaključio je on.
Zatražili smo obrazloženje u Ministarstvu financija i u Poreznoj upravi, no do zaključenja ovog teksta odgovor nije stigao.
Foto: Privatna arhiva, Freepik, Canva
