Kad govorimo o kanonu domaće književnosti, rijetki su romani koji su se u svijest čitatelja urezali kao Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice. Povodom 120. obljetnice njegova rođenja prisjećamo se tog najsuptilnijeg korpusa njegova stvaralaštva tako što audio izdanju u biblioteci book&zvook donosimo dragocjen arhivski dodatak – intervju snimljen 2011. s piščevim sinom Urošem. Proljeća nisu običan roman o jednoj obitelji, nego dubinski introspektivni put kroz perpetuum života, vremena i sjećanja.
Desničin kontemplativni glas duboko je ukorijenjen u mediteransku kulturu i filozofiju, glas je to koji se u ovom romanu prelama u monologu Ivana Galeba na bolničkom krevetu. Danas, međutim, taj glas možemo doslovno čuti: u očaravajućoj interpretaciji Zorana Čubrila u audioizdanju Desničine rečenice, bogate i ritmične, ponovno postaju ono što i jesu – melodija jezika, filozofija u zvuku.
No, što taj glas priziva kada se vraća u prošlost? Prije svega, priziva žene. Glavni protagonist ovog monumentalnog romana, Ivan Galeb, ne oblikuje svoje pamćenje kroz povijesne događaje ili muška prijateljstva, nego dominantno kroz figure ženskog svijeta: majku, suprugu, kći, tete, Kalpurniju i Aldu. One nisu sporedni akteri, nego arhitektura njegova postojanja, sigurnost i misterij, svjetlost i sjena koje tvore njegov unutarnji pejzaž.
Majka – sigurnost i misterij
„Majka mi je bila žena s tihim, dubokim osjećajima.“ Tako započinje jedan od najnježnijih odlomaka romana. Desnica gradi lik majke iz elementarnih slika: sjenoviti vrt, dijete položeno u krilo, ruke koje grle, oči u koje se gleda. „Često sam, u proljeće, u malom sjenovitom vrtu, dugo ležao u njenom krilu… njezine oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, apsolutne, kao zjene gospodnje.“ U tom kontrastu topline i nepronične ozbiljnosti krije se i djetinja sigurnost i odrasli nemir. Majka je prva figura identiteta i prvi misterij. Njezin odlazak označava gubitak temelja, prazninu u kojoj se kasnije oblikuje sinovljeva filozofska čežnja za smislom.
Pročitajte više: Alma Prica kao zvijezda audioknjiga: Već njen glas je dobra preporuka za “Jednu ženu” i “Rat”
Žena – prisutnost odsutne
Od svoje se žene Galeb rastao, ali ona ostaje trajno upisana u njegovo pamćenje. Njezina je prisutnost obilježena smrću, možda još i više odsustvom. „Pronosila je svoju agoniju kao dojenče u naručju… njezin dodir sa svakom stvari imao je neku produbljenost, udarao svemu pečat rastanka… umrla je potkraj proljeća.“ Taj opis nadilazi biografski okvir: on je egzistencijalna slika krhkosti ljudske veze. No rastava i gubitak ovdje ne dokidaju ljubav, nego je transformiraju u trajno sjećanje, u onaj oblik blizine koji više ne traži fizičku prisutnost.
Kći – bolna granica
Ako je majka Ivanu Galebu početak, a žena prijelom, kći je granica. Njegova jedina kći umire i s njom nestaje mogućnost budućnosti. Roman ne skriva brutalnost tog iskustva. Gubitak kćeri znači i gubitak samoga sebe: roditelj je u toj smrti lišen i svoje slike u vremenu. U kćerinu odlasku sabire se sav očev očaj. To je trenutak u kojem se Desničin roman najdublje spušta u egzistencijalni užas, no istodobno je to markantno mjesto romana gdje riječi stječu najveću snagu.
Pročitajte više: Milijunima žena je audioknjiga saveznik, luksuz koji si mogu priuštiti. Donosimo domaće preporuke
Tete – svečanost i kontinuitet
Tete su, u sjećanju Ivana Galeba, mnogo više od statista provincije. „Miris voska, osušene narančine kore i starih knjiga“ iz njihovih soba zauvijek se urezao u njegovo pamćenje. Njihova je prisutnost bila „svečana kao procesije“, ozbiljna i postojana. Jedna je podučavala klavir, druga jezike i u toj pedagoškoj predanosti, u njihovu ustrajnom, gotovo ritualnom ponavljanju dana, sadržana je sigurnost djetinjstva. One nisu teret, nego temelj, sjena koja oblikuje jednako snažno kao i svjetlost majčina krila.
Kalpurnija i Alda – eros i žrtva
Za razliku od bezimenih žena iz obitelji, dvije sestre iz susjedstva nose imena i nose simboliku. Kalpurnija je ona koju je vlastiti otac, protivno majčinim suzama i prokletstvima, „otjerao“ u umjetnost. Njezina sudbina svjedoči o cijeni patrijarhalnih odluka: ona nije odabrala umjetnost, nego joj je žrtvovana. Ivan Galeb bio je u nju zaljubljen, platonski i uzvišeno. To je ljubav mladenačke čežnje, ljubav prema idealu, neostvarena, ali presudna za njegov unutarnji svijet. Alda, naprotiv, utjelovljuje vitalnost. Plavojka bujne pojavnosti, puna života, senzualna i zemaljska; ona je kontrast Kalpurniji. Nema među njima intime, ali ima razlike koja definira, jer Kalpurnija je ideal i žrtva, a Alda je tijelo, smijeh, eros samoga života.
Pročitajte više: Majčinstvo bez uljepšavanja i sentimentalnosti: Zašto vrijedi poslušati norveški roman Bijes
Ivan Galeb – samotni optimizam
Naposljetku, valja se sjetiti i samoga Ivana Galeba. On je, prije svega, violinist. Njegov identitet, njegova introspekcija, pa i sama struktura romana, oblikovani su glazbom. Desnica piše rečenice koje funkcioniraju poput fraza u partituri: s temama i varijacijama, s ritmičkim ponavljanjima, s kontrapunktom između sjećanja i sadašnjosti, dok cijeli roman protiče poput simfonijskog pjevanja. Zato Proljeća Ivana Galeba odjekuju tako snažno: ona nisu pisana samo za oko, nego i za uho. U tome i leži razlog što se ovaj roman toliko prirodno pretače u zvuk, u rezonantnoj dubini glasa Zorana Čubrila vjerno i dosljedno, odmjereno, neusporedivo.
Mozaik ženskih figura
Sve Galebove žene, majka, supruga, kći, tete, Kalpurnija i Alda, tvore mozaik, one su arhitektura glazbenikova identiteta. One nisu samo ženski arhetipovi, već refleksije svjetlosti i sjena, sigurnost i misterij, eros i smrt. Desnica kroz njih dotiče univerzalne teme prolaznosti, sjećanja i odnosa prema vlastitom identitetu. Roman dijalektiku između svjetlosti i sjene koristi kao temeljnu metaforu ljudskog bivanja, koncept koji stoji u središtu Galebova iskustva svijeta, ali i naše vlastite egzistencije. Ženski likovi u Proljećima ulaze u prostor rasprave o tome kako kulturne i obiteljske uloge oblikuju naš pogled na svijet i vlastito mjesto u njemu. Žene su strukturalni elementi Galebove sudbine, u njihovoj se slojevitosti reflektira polifonična melodija naših života.
Više od sedam desetljeća od prvog objavljivanja, ovaj majstorski roman ostaje uzor duboke kontemplacije i umjetničke osjetljivosti. Desnička proza, sa svojom filozofsko-psihološkom dubinom i iscrpnošću, rezonira sa suvremenim čitanjem jer otvara vrata za razmišljanje o kompleksnim međuljudskim odnosima, rodnim ulogama i univerzalnim dilemama. Ženske figure u ovom djelu podsjećaju nas koliko su različiti oblici nježnosti, patnje i snage utkani u tkivo obiteljskog života, kako su i nas oblikovale, naše majke i tete, naše kćeri i prijateljice, naše Kalpurnije i naše Alde. Roman nam snažno ukazuje da bez njih nema identiteta, jezika, nas.
Autorica teksta: Ljubica Letinić, book&zvook
Ilustracija: book@zvook
