O disleksiji, povodom Međunarodnog dana svjesnosti o tom poremećaju, razgovaramo s doc. dr. sc. Majom Kelić, logopedinjom i znanstvenicom s Odsjeka za logopediju Sveučilišta u Rijeci. Ovaj razgovor vodimo usred trodnevne konferencije o neurokognitivnoj rehabilitaciji koju je dr. Kelić organizirala u suradnji s renomiranom Mayo klinikom iz SAD-a. Ovu je suradnju uspostavila tijekom svog boravka na klinici u Rochesteru, a sada stručnjake iz SAD-a dovodi u Hrvatsku, na riječko sveučilište.
Kako pomažu audio knjige
Doktorice Kelić, što je zapravo disleksija?
-Disleksija ili poremećaj čitanja i pisanja pripada kategoriji specifičnih poremećaja učenja, što podrazumijeva sve premećaja kod kojih su narušene akademske vještine, a sama disleksija je jezično utemeljen poremećaj. Drugim riječima, dijete još puno prije nego li je samo počelo čitati i pisati ima fonološke teškoće i zato ne može pouzdano povezati glasove koje čuje sa slovima koja će kasnije pisati. Zbog toga ne može dovoljno brzo posegnuti u ‘svoj umni rječnik’ i pronaći riječ te prizvati njeno značenje. Stoga će teže povezati tekst u smislenu cjelinu iz koje može izvući jasnu poruku. Upravo zbog teškoća razumijevanja pročitanog u preporukama za kompenzacijske mehanizme kod poremećaja čitanja i pisanja navode se često i zvučne knjige, jer one podrazumijevaju zaobilaženje problema – u ovom slučaju dekodiranja teksta.
No treba reći: i slušanje se trenira baš kao i čitanje, potrebna je vježba za stjecanje kondicije. Svi su pri prvom pokušaju slušanja knjiga iskusili odlutalu pažnju, osobito ako su tome pristupili kao slušanju pozadinske glazbe. Za slušanje knjiga potrebno je razviti fokusiranu slušnu pažnju i nju kod djece treba sustavno njegovati, jer ona se ne događa spontano. Audio knjige nisu jednoznačno rješenje, ali su velika pomoć, osobito u obrazovnim sustavima poput našeg, gdje su zahtjevi postavljeni i pred djecu bez teškoće čitanja izuzetno visoki. Ako analizirate lektiru, vidjet ćete koliko su ti tekstovi jezično složeni i koliko rano uvodimo tekstove koje obiluju arhaičnim jezikom. To ne znači da ih ne trebamo čitati, već trebamo pronaći pravi način njihove obrade, ispravan pristup. Iskusni učitelji, koji rade u timovima, koriste zvučne knjige kombinirajući različite metode.
Je li disleksija nasljedna?
-Kod svih neurorazvojnih poremećaja suočavamo se s depresivnom činjenicom da ne znamo gdje i kako nastaju teškoće. Disleksija jest nasljedna, no to ne znači da će je dijete sigurno naslijediti od roditelja. Naprotiv, moguće je da se u takvim obiteljima aktiviraju zaštitni i poticajni mehanizmi, jer su roditelji osviješteni i rano poduzimaju preventivne korake. Jedna finska longitudinalna studija koja je pratila grupu djece kroz 30 godina, pokazala je da nešto tako jednostavno kao što je zajedničko čitanje s djetetom – može nam se činiti gotovo banalnim – predstavlja jedan od najsnažnijih obika prevencije razvoja poremećaja čitanja i pisanja.
Pročitajte više: Audio knjiga koja podiže ljestvicu: “Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka
Kod disleksije čitanje nikad ne postane automatsko
Kako izgleda život s disleksijom?
-Za osobe koje uredno čitaju, logopedi kažu da su automatizirale čitanje, čitaju bez ikakvog napora i bez svijesti o složenosti tog procesa. Jednom kad naučite voziti bicikl ne razmišljate koliko je teško održavati ravnotežu. Dok čitamo, nismo svjesni da je naš mozak prezaposlen na različitim razinama. Kod disleksije, suština poremećaja je upravo u tome što čitanje nikad ne postane automatsko. Uvijek je potrebno uložiti svjestan napor, što u konačnici rezultira time da ne čitate iz zabave, na plaži, već čitate samo ono što morate, pragmatično, nužno.
Osobe s disleksijom nastoje kompenzirati čitanje i pretvoriti ga u nešto drugo. Danas je na raspolaganju za to puno alata, ali tu lako zaboravimo na razumijevanje. Ako ne čitamo dovoljno, jezične sposobnosti zaostaju za vršnjacima. Neke strukture jezika susrećemo samo u pisanim tekstovima, pa osoba s disleksijom ostaje uskraćena za taj dio jezične građe. To se dalekosežno manifestira, u zreloj dobi, otežava svakodnevicu: obrasci, vozni redovi na kolodvorima koji se mijenjaju, letci i upute za korištenje lijekova, mailovi, poruke, društvene mreže. A baš je tehnologijom mnogo naše komunikacije prebačeno na pisani modalitet.
Vaš profesionalni interes povezuje logopediju i neuroznanost. Kako se to spojilo?
-Moj primarni klinički i znantveni interes je poremećaj čitanja i pisanja, ali sam doktorirala kognitivnu neuroznanost, jer me oduvijek zanimalo što je u temelju tih poremećaja. Tijekom doktorata sam uspostavila suradnju s Mayo klinikom, s kojom upravo u Rijeci održavamo trodnevnu konferenciju o neurokognitivnoj rehabilitaciji. Kognitivna terapija obuhvaća skup znanstveno utemeljenih intervencija usmjerenih na poboljšanje kognitivnih funkcija. Primjenjuje se u nizu stanja, od traumatskih ozljeda mozga i moždanih udara, preko neurodegenerativnih bolesti, do neurorazvojnih poremećaja, poremećaja iz spektra autizma, pažnje, hiperaktivnosti, specifičnog poremećaja učenja.
Trenutno smo fokusirani na pedijatrijsku populaciju, jer se kognitivna terapija u nas češće provodi s odraslima, a samo sporadično s djecom. Suradnja s Mayo klinikom daje nam uvid u najsuvremenije metode i timski pristup – naša praksa manjka potonjim i ne koristi dovoljno vlastite resurse. A pritom ne mislim na novac, već na izvjesne ljudske resurse kojima Hrvatska raspolaže. Baš sam zato, osim Zakladi ICF, zahvalna stručnjacima Mayo klinike koji su izabrali provesti vrijeme upravo u Hrvatskoj.
Pročitajte više: Što znači “biti pismen” danas? To je sposobnost kritičkog razmišljanja, a i audio knjige tu igraju ulogu
Kognitivna terapija i važnost za djecu
Što je najvrjednije što ste naučili na Mayo klinici za boravka ondje?
-Fascinantno mi je bilo otkriti etiku i model rada te najpoznatije zdravstvene klinike na svijetu, upravo iskorištavanje tog ljudskog potencijala. Stručnjaci su ondje potpuno posvećeni pacijentu i stalno zraže način da maksimiziraju učinak terapije. Bila sam u Rochesteru, malom gradu s oko 150.000 ljudi, trećina stanovnika je zaposlena na Mayo klinici i nitko ne skriva ponos zbog toga. Nadam se da će barem dio te kulture života i rada prenijeti ovom konferencijom i kod nas.
Gdje je u svjetlu kognitivne terapije disleksija?
–Disleksija je, zapravo, vrh sante leda. Samo je u 20 posto slučajeva riječ o vizualnoj disleksiji, puno češće je ona manifestacija dubljeg jezičnog poremećaja koji se možda uopće nije pokazivao do ulaska u školski sutav. U trećem razredu osnovne škole postaje jasan, zato disleksiju i ne dijagnosticiramo prije te dobi. Kognitivna terapija radi na povezivanju neurorazvojnih domena i ovakav specifičan pristup u radu s djecom iznimno je važan. Za razliku od, rehabilitacije kod odraslih, kod djece postoji točno određen razvojni trenutak u kojem možemo djelovati, jer on brzo prođe. A ako s djetetom naglas čitate od ranog djetinjstva, vi ga zapravo štitite od razvoja poremećaja iz tog spektra. To nije samo lijepa ideja, nego spoznaja koju je dokazalo finsko istraživanje: nešto tako jednostavno kao zajedničko čitanje ima mjerljiv preventivni učinak na pojavu disleksije. Zato je važno da o disleksiji ne govorimo samo kao o teškoći, nego i kao o pozivu da slušamo, čitamo i razgovaramo s djecom.
Razgovarala: Ljubica Letinić, book@zvook
Ilustracija: book&zvook
