Ovogodišnji Dani dječje audioknjige donijeli su u book&zvook biblioteku desetak novih izdanja Ibis grafike, čime se jedan, donedavno rubni format sve jasnije artikulira u domaćem kontekstu i postaje vidljivij i prisutniji. To je i povod da u odjecima nacionalnog čitalačkog izazova 15 po 15 o kojem smo ovdje pisali, s urednicom i direktoricom izdavačke kuće Ibis grafika Sašom Krnic otvorimo pitanje audio medija kao ravnopravnog i poželjnog puta do književnosti. Razgovaramo, također, o intuiciji i strategiji u dugoročnom stvaranju čitatelja, o ravnoteži između dostupnosti i složenosti u dječjoj književnosti te o tome kako izgleda održivo nezavisno izdavaštvo danas.
Najbolja dječja knjižara
Ibis grafika i Pričozemska upravo su dobili nagradu za najbolju dječju knjižaru, što je ujedno i priznanje jednom vrlo posebnom, osobnom modelu rada. Što je za tebe danas Pričozemska: produžetak izdavačke filozofije ili prije svega susret s publikom “uživo”?
Pričozemska je produžetak izdavačke filozofije Ibis grafike, ali istodobno i prostor susreta s publikom. Većina naših izdanja namijenjena je djeci, a isto tako i većina programa koje provodimo. Knjižara odražava urednički pristup Ibis grafike: pažljivo biramo knjige, i one koje objavljujemo, ali i one koje prodajemo u knjižari. Odabir knjiga odraz je naglaska na kvalitetu ilustracije i jezika. Pričozemska je, ustvari, posrednik između izdavačke politike i čitatelja.
Od početka je zamišljena kao mjesto u kojemu će se, uz prodaju knjiga, održavati programi za djecu. Od kad smo otvorili, prije gotovo četiri godine, organizirali smo predstavljanje knjiga, čitanje slikovnica, jedno vrijeme dramske radionice i radionice pisanja, posjete škola, uz to smo ugostili i strane autore naših knjiga, ilustratori koji su posjetili Pričozemsku ostavili su svoj pečat na jednom od zidova, a ove godine spremamo redoviti program storytellinga i kamišibaija. Kad od djece čujemo da se u knjižari osjećaju kao u dnevnom boravku, nema bolje pohvale! Možda je najtočnije reći da Pričozemska nije “ili-ili”, nego “i-i”.
Pročitajte više: O ženi koja se ne uklapa u herojski narativ: Upečatljiva audio knjiga “ja se zovem lidija deduš”
Krenulo je od intuicije
Ibis grafika je primjer kuće koja dugoročno gradi autore, serijale i publiku, da samo spomenem Grubzona. Kako danas gledaš na vlastite uredničke i izdavačke odluke? Je li to intuicija, strategija ili kombinacija upornosti i rizika?
Rekla bih da je u početku bila intuicija. Prvenstveno. Odabirala sam knjige koje su meni po nečemu bile posebne. Srećom, bilo je drugih koji su se slagali s mojim književnim ukusom! Prva naša objavljena knjiga Julije Donaldson bila je Mjesta ima na metli svima. To je ujedno bila i jedna od njezinih prvih objavljenih knjiga s ilustracijama Aksela Scheflera. Grubzon, odnosno Gruffalo, na engleskom je objavljen nekoliko godina prije, točnije 1999., a kod nas 2004. Ja sam te knjige doživjela kao nešto sasvim novo na sceni slikovnica, a čini se da su bile novost i globalno. Danas je Julia Donaldson klasik. Klasik koji i dalje stvara. Nakon nekoliko knjiga ovog autorskog dvojca uspjeli smo uloviti korak s novim izdanjima, pa Hrvatska danas dobiva prijevode slikovnica Julije Donaldson istovremeno kad ih objavljuje i Velika Britanija.
Danas uz intuiciju koristim i druge metode pri odlučivanju. I dalje objavljujemo knjige koje se meni sviđaju, ali sad već postoji i ozbiljnija strategija. Kad smo 2008. počeli objavljivati knjige litavskog autora Kestutisa Kasparavičiusa, tada nisam imala ideju o tome da ćemo našoj publici uspjeti predstaviti slikovnice i knjige za mlade s gotovo svih europskih jezika. Ali u posljednjih desetak godina to je izdavačka politika Ibis grafike. Postoje sjajne knjige u svim zemljama, bilo bi šteta ostati samo na prijevodima s engleskog, njemačkog i nekih drugih velikih jezika. Dok nismo objavili prvu knjigu Susanne Mattiangeli s talijanskog, osim Pinokija čak je i s tog jezika bio manjak prijevoda za djecu. A postoje stvarno izvrsne knjige sa suvremenom tematikom.
Obiteljski projekt
Vi ste u mnogočemu gotovo obiteljski projekt, ali istovremeno izrazito međunarodno i projektno orijentirana kuća. Kako danas uopće izgleda održivo nezavisno izdavaštvo?
Mi smo doista započeli kao obiteljski projekt, suprug i ja, ali smo uskoro morali zaposliti pomoćnike. Međutim, i dalje vlada obiteljska atmosfera u poduzeću! Mi još uvijek nismo strogo podijelili pojedinačne poslove i svi znaju što se događa u kojem trenu. Barem u osnovnim crtama. Možda to nije poslovno najbolja odluka, ali na taj način svatko uvijek može uskočiti na neki posao ako zatreba.
Kod nas, ali i u mnogim drugim zemljama, bez potpore bilo bi teško opstati u izdavačkom svijetu. Naravno, postoje i nezavisni nakladnici kojima to uspijeva, ali činjenica da velik broj zemalja osigurava potpore za svoj kulturni sektor pokazuje da su i oni koji odlučuju o dodjeli sredstava shvatili važnost takve podrške. Oni koji ta sredstva dijele očekuju da se odradi ono za što su ih dali, a nama takva politika sasvim odgovara. Na taj način radimo upravo ono što smo željeli: objavljujemo knjige, ugošćavamo autore i surađujemo s nakladnicima iz cijeloga svijeta.
Izdavački svijet posljednjih je godina prilično povezan. Susreti nakladnika organiziraju se diljem svijeta i na taj se način nakladnici upoznaju s programima drugih, izmjenjuju iskustva i lakše pronalaze partnere sa sličnim izdavačkim politikama. To znači da su veće šanse da naše knjige budu objavljene u drugim zemljama, kao i da se upoznamo s naslovima koje bismo rado imali na hrvatskom jeziku.
Mislim da smo u dobrom položaju s obzirom na globalne trendove. Prema onome što sam vidjela na jednom od susreta, Europa i Južna Amerika imaju sličan ukus, dok u Aziji nastaje sve više knjiga bliskih našem senzibilitetu. Iz razgovora s nekim afričkim nakladnicima mogu zaključiti da su im bliske teme koje i mi obrađujemo, ali ilustracije slikovnica Ibis grafike zasad su zanimljivije pojedincima nego široj publici.
Imam dojam da su fondovi Kreativne Europe, kojima se koristi sve veći broj nakladnika, omogućili da europsko dječje nakladništvo dosegne visoku razinu i, rekla bih, postane trend.
Pročitajte više: Majčinstvo bez uljepšavanja i sentimentalnosti: Zašto vrijedi poslušati norveški roman Bijes
Savjet mlađoj sebi
Gdje danas vidiš najveće opasnosti za dječju književnost: u komercijalizaciji, pojednostavljivanju, gubitku uredničkog rada, ili u nečem četvrtom?
Nekada je bilo manje pisaca. Nisu ni tada svi bili izvrsni, ali bilo je lakše probiti se kroz šumu tekstova. Danas postoje brojne kreativne radionice i svatko tko prođe jednu nauči kako pisati.
Problem je, čini mi se, u tome – što pisati. I danas postoje ljudi koji imaju unutarnju potrebu da napišu neki tekst, i to se na tekstu odmah prepozna, ali ima i onih koji samo žele postati pisci. U toj količini ponuđenog materijala teško se snaći. Nekada urednik može poboljšati tekst, ali ne može ga iznova napisati.
Bojim se da pojednostavljivanjem jezika i tema, kao i ilustracija, gubimo buduću publiku. Ako se djeci od malena ne ponudi nešto što nije više nego zgodno na prvu, teško će kasnije biti spremna za čitanje složenijih tekstova. Ne bih rekla da je problem isključivo u komercijalizaciji – oduvijek je bilo komercijalnih slikovnica i tekstova – ali ako je to jedino što se nudi, onda zaista imamo problem. Osobno vjerujem da će budućnost dječje književnosti ovisiti o tome hoće li se uspjeti očuvati ravnoteža u stvaranju knjiga koje su privlačne i dostupne, a ujedno bogate jezikom, ilustracijom i idejom.
Što bi danas savjetovala mlađoj sebi koja tek ulazi u posao?
Možda malo više hrabrosti.
Audio knjige za djecu
Ibis grafika je posljednjih godina napravila možda i najveći iskorak na domaćoj sceni u području dječjih audioknjiga, u trenutku kad taj format još nije tržišno “očit”. Što te uopće navelo da kreneš u zvuk i što si tu putem zvuka naučila o djeci, roditeljima i o samoj književnosti?
Prije pojave audioknjiga postojale su snimljene priče za djecu, što je uvijek bilo zanimljivo. Mi smo ih slušali s ploča, a moja djeca s kaseta. Radio drame i priče i danas se mogu slušati u autu, na putovanjima… Audioknjige, međutim, još su praktičnije – dovoljno je uključiti mobitel koji ionako svi imaju. Prilike su se promijenile otkako je inicijativa prešla na nakladnike. Bez financijske potpore objavljivanje audioknjiga na našem je tržištu teško izvedivo, a mi smo, srećom, takvu potporu imali. Prednost audioknjiga jest u tome što mogu doprijeti do šire publike – do onih udaljenih koji govore hrvatski, ali i do onih koji možda nemaju naviku čitanja. S obzirom na statistike o broju djece s disleksijom ili hiperaktivnošću, audioknjige trebale bi biti prodavanije od klasičnih knjiga. Kod nas će proći još neko vrijeme dok to postane stvarnost, ali primjećujem pomake.
Audioknjige koje objavljuje Ibis grafika više nalikuju radio dramama. Ponekad je i odraslima lakše pratiti složenije priče kada ih interpretira glas koji zna što treba istaknuti, a vjerujem da se to još više odnosi na djecu. Premda se dio roditelja boji da će audioknjige zamijeniti čitanje, uvjerena sam da ih većina vidi kao koristan uvod u svijet književnosti. Djeca kroz slušanje razvijaju osjećaj za jezik, ritam i strukturu priče, što im kasnije olakšava samostalno čitanje. Audio knjiga je samo drugi medij – važno je ono što se iz teksta dobije.
Festival na Ribnjaku
Ove godine festival Knjige u krošnjama na Ribnjaku ulazi u peto izdanje, to je mali, ali stvarni jubilej. Kad gledaš djecu kako leže na travi i slušaju priče koje vise iz krošnji, crtaju s tvojim međunarodnim gostima ili ližu sladoled u sajamskom šatoru, što ti se čini da taj festival zapravo radi? I kako vidiš njegovu budućnost?
Kad gledam djecu kako šetkaju po Ribnjaku, kako leže na travi i slušaju priče ili se druže s raznim autorima, mogu sama sebi reći – vrijedilo je truda! Nadam se da će festival nadživjeti moj angažman. Vjerujem da festival čini važnu stvar jer gradi kulturu čitanja i zajedništva. Pokazuje da knjiga nije samo predmet na polici, nego živi organizam koji se može doživjeti kroz igru, razgovor, slušanje i druženje. Djeca kroz takvo iskustvo uče da je književnost dio svakodnevnog života, a ne samo školska obaveza.
Voljela bih da Knjige u krošnjama u budućnosti postanu mjesto na koje se „mora doći”, nešto za što se zna kada se održava, koje je namijenjeno svoj djeci i koje će živjeti bez obzira na razne promjene. Festival bi u budućnosti mogao još snažnije povezivati različite umjetničke forme – književnost, ilustraciju, glazbu, zvuk, pa i nove tehnologije koje tek dolaze – kako bi se pokazalo da priča može živjeti u različitim medijima.
Festival Knjige u krošnjama stvara djeci sjećanja – trenutke kada leže na travi, slušaju priče iz krošnji, crtaju s međunarodnim gostima ili ližu sladoled u sajamskom šatoru. To su slike koje ostaju i oblikuju ih za budućnost.
Piše: Ljubica Letinić, book&zvook
Ilustracija: book&zvook
