Koliko puta dnevno čujete da je netko ponosno izjavio kako je nešto začas napravio u ChatGPT-u ili sličnim alatima? Ili s knedlom u grlu pročitate da će vaše radno mjesto nestati, da će vas zamijeniti agent umjetne inteligencije koji nikad ne spava, ne trebaju mu slobodni vikendi ni godišnji odmori i nikad ne ide na bolovanja?
Stječe se dojam da su se granice koje su godinama štitile specijalizirane profesije istopile preko noći te da nas jedan upit dijeli od toga da postanemo što god poželimo. Imate ideju za aplikaciju? AI će ispisati kȏd. Trebate tekst? Na raspolaganju su vam razni jezični modeli. Prijevod? Ništa lakše.
Ali može li osoba bez specijaliziranog znanja doista preko noći postati profesionalni prevoditelj, novinar, programer…? I je li široka dostupnost alata isto što i posjedovanje adekvatnog znanja u određenom području ili smo naprosto stvorili savršenu kulisu za novu vrstu površnosti?
Internet nas nije učinio genijalcima, pa neće ni AI
Na početku odmah treba raščistiti jednu važnu stvar: široka dostupnost tehnologije nikad nije automatski podrazumijevala i visoku razinu kompetencije.
Internet je svima dostupan već desetljećima, no digitalna pismenost i dalje je neravnomjerno razvijena. Mnogi se njime služe primarno za konzumaciju sadržaja, bez razumijevanja kako informacije nastaju, kako se oblikuju i kako se njima može manipulirati.
Tehnologija je napredovala brže od naše sposobnosti da se njome promišljeno služimo, a isto vrijedi i za umjetnu inteligenciju.
To što baš svatko može generirati tekst, prijevod ili kȏd ne znači da razumije kontekst, rizik i posljedice onoga što proizvodi jer imati pristup alatu nije isto što i znati koristiti se njime, kao ni znati ga koristiti odgovorno i strateški.
Pročitajte više: Pristrana i diskriminatorna umjetna inteligencija: Ženama savjetuje da traže nižu plaću od muškaraca
Prevođenje: zašto „korektno“ više nije dovoljno?
Ako je ijedan sektor osjetio punu snagu AI transformacije, to je prevoditeljski. Strojni prijevodi su danas posve upotrebljivi za tekstove općeg tipa, ali profesionalno prevođenje ionako se nikad nije svodilo na puko nizanje rečenica.
Pravi problem nastaje ondje gdje laik vidi „savršenstvo“, a stručnjak tempiranu bombu. AI često pada na testovima dosljednosti koje neizvježbano oko uopće ne primjećuje. Algoritam će bez problema u četrnaestom odlomku „zaboraviti“ strogo pravilo o zabrani prijevoda određenog termina (DNT) koje je na početku poštovao. Bez stručnog uredničkog oka, takav tekst ostaje tek sirovi nacrt pun opasnih nijansi.
Dobar primjer za to je titlanje, koje je prava lingvistička akrobacija sažimanja misli uz očuvanje humora, sarkazma i lokalnog slenga. Radeći na titlovima za seriju „Derry Girls“, susrela sam se s tiradom u kojoj jedna od junakinja kroz psovke i kaotičan sleng zapravo prepričava radnju filma „Četiri vjenčanja i sprovod“, usput se referirajući na Hugha Granta, citat W. H. Audena i kultnu Versace haljinu Elizabeth Hurley spojenu zihericama.
AI će takav govor nerijetko prevesti linearno i doslovno. Ali „ljudski“ prevoditelj mora prepoznati reference i tek onda odlučiti kako publici prenijeti isti ton i značenje. Bez tog koraka, prijevod može biti gramatički točan, a suštinski potpuno promašen.
Slično je, dakako, i s književnim prevođenjem koje zahtijeva istančano „uho“ za autorov stil, ritam rečenice i emociju koja se čita između redaka. AI može složiti gramatički ispravnu, pa i emocionalno uvjerljivu rečenicu, ali ne razumije iskustvo koje stoji iza nje.
Novinarstvo: nikad više sadržaja, a povjerenje sve tanje
Ako je prevođenje strateška akrobacija, novinarstvo se može opisati i kao proces preuzimanja odgovornosti, a upravo se taj dio u eri AI-ja pokušava najviše banalizirati.
Da, AI može u tri minute generirati savršeno strukturiran članak, optimiziran za tražilice, s privlačnim naslovom i točnim gramatičkim konstrukcijama. Ali to nije novinarstvo nego industrijska proizvodnja sadržaja.
„Instant novinari“ koji se oslanjaju isključivo na AI gube ono najvrednije: povjerenje čitatelja. U svijetu u kojem nas AI bombardira beskonačnim nizom „savršenih“ tekstova, ljudska pogreška, ali i ljudska hrabrost da se postavi neugodno pitanje, postaju jedina prava valuta.
Povjerenje se ne može automatizirati, a odgovornost za napisanu riječ ne može se i ne smije delegirati algoritmu. Bez onog zamornog, ali nužnog procesa provjere i kritičkog razmišljanja, ostaje nam samo besprijekorno upakirana, ali suštinski prazna digitalna buka.
Šalabahter na steroidima
Ova revolucija možda najviše pogađa djecu i mlade. Ako se umjetna inteligencija koristi isključivo kao prečac, može zaobići proces dolaska do rješenja.
Generacije prije njih imale su svoje „šalabahtere“, no pisanje tih papirića često je, paradoksalno, bio i sam proces učenja – morali ste pročitati barem dio gradiva da biste znali što prepisati. Čak i s njima, prije ili kasnije svi smo se zatekli u situaciji u kojoj bismo doista morali „uključiti mozak“.
Danas AI nudi prečace koji potpuno zaobilaze intelektualni napor. Primjerice, nema više potrebe „gubiti vrijeme“ na čitanje lektire od parsto stranica – AI će u deset sekundi izbaciti savršen sažetak s analizom likova. Dijete će dobiti informaciju o tome što se dogodilo u knjizi, ali neće razviti vokabular, empatiju ili sposobnost da prati kompleksnu misao koju čitanje pruža.
To je poput korištenja navigacije u gradu u kojem živite – ako je uključite svaki dan, nikad se nećete naučiti samostalno snalaziti u prometu. Ako sustav zakaže, ostajete potpuno izgubljeni jer niste izgradili vlastitu „mentalnu mapu“ znanja. AI nudi gotov rezultat bez truda, a time i prividno znanje bez ikakvih temelja.
Naravno, problem nije u tehnologiji, već u tome što djeca danas dobivaju odgovor prije nego što su uopće naučila postaviti pitanje, a bez tog „dosadnog“ procesa razmišljanja, dugoročno ostaju bez važnih alata: razumijevanja konteksta, kritičkog promišljanja i stjecanja znanja koje je, uostalom, nužno za postavljanje pravih pitanja kako bi se došlo do rješenja.
Zanat se i dalje mora „ispeći“
Slična iluzija kompetencije javlja se i u vizualnim umjetnostima i tehnologiji. Danas svatko može generirati impresivnu sliku ili funkcionalan blok koda, no iza rezultata često ne stoji razumijevanje kompozicije, logike sustava ili dugoročne održivosti rješenja. Rezultat izgleda profesionalno – sve dok ga ne pokušate primijeniti u kompleksnom, stvarnom okruženju. Tad postaje jasno razlikujemo li alat ili znanje.
AI nas neće preko noći pretvoriti u stručnjake za područja o kojima ništa ne znamo. Može nas učiniti „funkcionalno pismenima“, što je itekako dobrodošla pomoć za produktivnost i svakodnevne zadatke.
Paradoksalno, upravo će zahvaljujući poplavi sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom autentičnost dobiti na cijeni više no ikad. U svijetu u kojem je postalo smiješno jednostavno generirati „savršenu“ sliku, „točan“ prijevod ili „korektan“ članak, ono što ima ljudski potpis postat će luksuz.
Kupovat će se i cijeniti ono što nosi specifičnu težinu iskustva, ono što se ne može dobiti gumba „Generiraj“. Možda tržište neće odmah „prokazati“ improvizaciju. Možda će neko vrijeme nagrađivati brzinu i nižu cijenu.
Ali dugoročno, razlika između alata i znanja postaje vidljiva, osobito ondje gdje su ulozi veći: reputacija, sigurnost, povjerenje. A zanat se i dalje mora „ispeći“, jer na koncu, alat štedi vrijeme onima koji već znaju što rade. Zato će naša sposobnost da ostanemo autentični i stručni biti ono što nas doista izdvaja iz gomile.
Foto: Freepik
