Bliži nam se Dan žena. Bio bi red da se osvrnem na taj dan ako ni iz kojeg drugog razloga, a onda zato jer mi je urednica rekla da bi bio red da se osvrnem na taj dan. U startu sam suočen s nekoliko poteškoća. Prvo, igrom slučaja nisam žena, i nadam se da mi to nitko neće zamjeriti. Mislim, uglavnom mi to u životu ne zamjeraju previše – mojoj supruzi je čak malo i drago – ali pisati o Danu žena na ženskom portalu iz perspektive muškarca pomalo je izazovno nekome tko nema bogato iskustvo u deminiranju.
Osim što bi mi nespretne ili nepromišljene primjedbe mogle zamjeriti neke žene u mojem životu, poput prijespomenute supruge, kćeri, sestre, sestrične, urednice, glavne urednice, producentice i nebrojene prijateljice, morate imati na umu da je u mojem krugu prijatelja i Snježana Pavić, legenda ženskih prava i feminizma u Hrvatskoj čiji oštri jezik zna ostavljati i vidljive posjekotine. To će reći da se nikad nisam primio bitnije teme s većim rizikom od bijesne reakcije čitatelja – a proveo sam više od dvije godine demontirajući teorije zavjera na internetu za globalnu publiku.
Nevidljivi rad muškarci ne vide
Dan žena je bitan jer većina nas – čak i ako igrom slučaja nismo žene što, ponavljam, nije naša krivica – po biološkom imperativu ima barem jednu bitnu ženu u svojem životu. Oni koji nemaju, barem su je imali. Lako je zaboraviti da su žene bitne, čak i kad ste žena, jer vam, eto, muž upravo umire od prehlade i neizdržive temperature 37,1, ili jer vam šef hitno treba da odradite njegov posao. Lako je zaboraviti kada vas čak i druge žene ignoriraju iste sekunde kada se u sobi pojavi muškarac, ili kad ste najstručnija osoba u prostoriji, ali muškarci bi radije čuli mišljenje drugih muškaraca.
Lako je zaboraviti na nevidljivi rad žena, jer ga većina muškaraca doslovno ni ne vidi. Čista odjeća nam se stvara u ormarima, prašina magijom nestaje s polica, prljavo suđe iz sudopera bez naše intervencije osvane čisto u ormarićima, topli obroci nam se stvaraju na stolovima, namirnice se stvaraju u hladnjaku i u ostavi, djeca su oprana i obučena, zadaće su im napravljene, torbe posložene, pernice uređene, liječnički pregledi dogovoreni. Svi računi su nam plaćeni, godišnji isplanirani, koferi spakirani.
Pročitajte više: Melania u UN-u, Šuica kod Trumpa, Anušić s Izraelcima: Tko tu koga i zašto
Očekujemo nagradu za trud
U redu, da, neki od nas rade nešto od toga, ali zabrinjavajuće mali broj. A i mi koji nešto radimo – recimo redovito kuhamo za obitelj, idemo u nabavku i peremo suđe – često očekujemo da se naš trud vidi. Mislim da bi Dan žena trebao biti podsjetnik da i žene to zaslužuju. Ne mislim pritom da trebamo sjesti i gledati naše supruge kako peglaju ili vješaju veš, nisam siguran da bi im to bilo drago.
Nije lako biti žena. Ne znam iz osobnog iskustva, ali čini mi se ovako kad gledam sa strane. Moj su život obilježile jake žene. Odrastao sam uz majku, sestru, dvije bake, sestričnu i brojne prijateljice. U cijelom odraslom životu, kada se sve zbroji, bilo je najviše godinu dana a da nisam dijelio kućanstvo s nekom ženom. Imao sam brojne šefice i kolegice – na radiju i u Agenciji France Presse radio sam isključivo za žene. Danas sam u uredu Women in Adria okružen isključivo ženama.
Nije lako biti žena
Tako da znam da nije lako biti žena. Znam da im nije lako sa mnom jer nije ni meni lako sa mnom, a čak nisam ni žena (i dalje, napominjem, ne vlastitom krivicom). Pretpostavljam da im nije lako ni s drugim muškarcima, a ni s brojnim drugim ženama.
Dan žena je bitan dan, i treba ga slaviti jer treba slaviti i žene. Treba ga slaviti jer su diljem svijeta žene na poslovima još uvijek suočene sa staklenim stropom – nemaju iste prilike za napredovanje, nemaju istu plaću kao muški kolege. Treba ga slaviti dok nam još daju da ga slavimo, prije nego što se neki Dabro sjeti da je riječ o zaostatku jednog totalitarnog režima i zabrani ga jer predstavlja mržnju spram svega što je hrvatsko.
Dan žena dali su nam, naime, socijalisti i komunisti, a većinu prošlog stoljeća taj je dan bio posvećen drugaricama. Tek je 1975. i UN proglasio 8. ožujka Međunarodnim danom žena, i danas je taj datum prigrlio gotovo cijeli svijet – i globalni zapad i globalni istok (osim onog bliskog). Zbog svoje su ga povijesti neke zemlje već požurile gurati pod tepih kao dio komunističkog naslijeđa, i iskreno se čudim da se takve inicijative nisu već pojavile kod nas.
U svakom slučaju, kakvi god da su komunisti bili, učinili su velike korake za ravnopravnost žena. Drugarice su dobile jednaka prava raditi u tvornicama ili na gradilištima, jednaka prava rada u OUR-ima, a i jednaka prava zimovanja u gulagu ili ljetovanja na Golom otoku.
Napredovali smo kao društvo
U to su vrijeme, ipak, oni koji su slali u gulage bili muškarci, i od tada smo znatno napredovali kao globalno društvo. Ne po tome da više nemamo gulage – sačuvaj bože – već po tome da danas i žene mogu slati ljude u gulage.
Donedavna američka ministrica domovinske sigurnosti Kristi Noem, primjerice napunila je privatne koncentracijske logore u Americi nedokumentiranim imigrantima, dokumentiranim imigrantima i američkim građanima kažnjivog tena. U još jednom velikom skoku za ravnopravnost spolova, udana ministrica imala je i aferu sa svojim bliskim suradnikom kojem je tehnički nadređena, a potrošila je i milijune državnog novca na samopromociju.
Budućnost također izgleda svijetlo. Iako je Noem dobila otkaz, nedavno smo doznali da će jedna druga žena – ovaj put čak tinejdžerka – imati priliku slati ljude u gulage koliko ju je volja. Bit će to Kim Ju-ae, koju je sjevernokorejski diktator Kim Jong-Un proglasio za svoju nasljednicu. Djevojčica koja nema ni 15 godina tako već danas može planirati uređenje budućih radnih logora za svoj narod. Stakleni je strop probijen toliko da smo svi dobili krhotine u lice.
U svakom slučaju, bit će skoro Dan žena. Drage žene, sretan vam vaš dan.
Samo me nemojte poslati u gulag. Nisam ja kriv.
Foto ilustracija: Nano Banana Pro
