Nikada u povijesti djeca nisu bila toliko prisutna na društvenim mrežama kao danas. Njihovi prvi koraci, tantrumi, uspjesi, suze, rođendani, vrtićke, školske priredbe, pa čak i kazne – sve je snimljeno, uređeno i objavljeno.
Zašto? Najčešće iza kamere stoji majka. Ne zato što želi nauditi djetetu, nego zato što traži nešto važno.
Što majke zapravo žele postići?
U praksi se iza stalnog snimanja i objavljivanja djece često krije više potreba:
Potvrda – „Radim dobro, vidi me, vidi moje dijete.“
Povezanost – osjećaj da nisu same u majčinstvu.
Vidljivost – majčinstvo koje je inače nevidljivo, zanemareno kao uloga, dobija publiku.
Kontrola majčinstva – dijete kao dokaz uspješnog života.
Poslovni interes – dijete postaje dio osobnog brenda.
Nažalost majke su često same, umorne i nevidljive, a društvene mreže im nude brzo priznanje, lajk, komentar, podršku. Majke nisu svjesne da problem nastaje kad dijete postane sredstvo za dobivanje tog priznanja.
Pročitajte više: Loše posljedice roditeljstva vođenog stalnim nadzorom: Što sve vidimo mi, učitelji i profesori
Gdje u svemu tome nestaje dijete?
Djeca koja odrastaju pred kamerom ne biraju svoju publiku. Ne biraju kontekst. Ne biraju hoće li njihova privatnost postati javni sadržaj. Dijete koje je stalno snimano uči vrlo ranu lekciju: moja vrijednost je u tome kako izgledam drugima.
Posljedice za djecu koja su stalno izložena
Iz prakse i razvojne psihologije vidljivo je nekoliko ponavljajućih obrazaca:
Gubitak privatnosti – dijete nema siguran prostor koji pripada samo njemu
Poremećaj granica – ne zna gdje prestaje obitelj, a počinje publika
Pritisak performansa – učenje da se emocije „odigravaju“, a ne osjećaju
Sram i zbunjenost – osobito u adolescenciji, kad stari sadržaji ostaju online
Teškoće s identitetom – tko sam ja kad kamera nije uključena?
Djeca često ne znaju reći da im smeta i ne znaju smiju li reći da im to smeta. Njihovo ponašanje govori: povlačenje, bunt, gluma, pretjerana potreba za pažnjom.
Ne želim reći da je svo dijeljenje loše. Problem nije u jednoj fotografiji ili povremenom dijeljenju radosti. Problem nastaje kad: dijete nema pravo reći „ne“. Kad je kamera prisutna u emocionalno ranjivim trenucima. Kad dijete postaje sadržaj, a ne osoba. Kad roditelj gradi identitet kroz dijete, umjesto uz dijete.
Što djeca zapravo trebaju?
Djeci ne treba publika koju ne poznaju. Treba im sigurno ogledalo – roditelj koji ih vidi, bez da ih pokazuje javnosti. Treba im poruka:
„Tvoja bol nije sadržaj.“
„Tvoja radost nije za lajkove.“
„Ti si vrijedan i kad te nitko ne gleda.“
Poruka majkama
Ako se prepoznajete u potrebi da stalno snimate i dijelite, važno je zapitati se bez krivnje:
Što ja ovdje tražim? Tko dobiva, a tko gubi? Čiji je ovo prostor moj ili djetetov? Koju poruku šaljem djetetu?
Majčinstvo je dovoljno vrijedno i bez publike. A djeca imaju pravo na djetinjstvo koje se ne pamti po algoritmu.
Piše: Branka Kamenečki Orlić, profesorica, edukatorica, motivatorica, vlasnica JoyfulLife centra, autorica slikovnica i knjiga
https://linktr.ee/brankina_podrska_roditeljima
https://www.joyfullifebybranka.hr
https://www.instagram.com/branka_za_mame_tate_djecu/
