Svi smo jednom bili mali. Mali ljudi s velikim očekivanjima. Radoznali. Živahni (neki i malo više). Pa smo nespretno pravili prve korake. Tu i tamo dobro pali, pa se preventivno držali za bilo kakav oslonac i uporište. Izgovarali prve riječi. Nedostajalo je slova, ali nije nedostajalo dobre volje. Sklapali rečenice. Nespretne, ali su nas činile jako sretnima.
Istraživali smo sve, divili se svemu. Malim i najmanjim stvarima. Pravili malo veće korake, išli u škole i sanjali veće snove. Uvijek je uz nas bio netko. Oslonac, uporište, vodilja. Netko tko nas je naučio kako hodati, kako govoriti i kako ostvarivati svoje snove.
Kako mali postanu veliki
Kad smo završili sve škole (formalne i neformalne), krenuli smo u ostvarenje snova. I opet smo imali oslonac. Nekoga tko nam je pokazivao kako dalje. Nekoga tko nas je bodrio da se razvijamo i profesionalno rastemo. Šefa, mentora, trenera… titula je nevažna. Značaj je ogroman.
I sada smo tu, u fazi u kojoj smo uglavnom ostvarili većinu profesionalnih snova. Možda i nismo, ali već čvrsto stojimo na nogama i samostalno idemo prema novim pobjedama. Pustili smo ruku koja nas je vodila. Ali je nikada ne zaboravljamo i uvijek joj se vraćamo po savjet. Sada smo u poziciji da mi budemo nečiji oslonac, mentor i uporište. I što se događa? Pa, ništa.
„Ova omladina ništa ne zna.“
„Neće ništa.“
„Lijeni su.“
„U naše vrijeme bilo je drukčije.“
Mi smo sve sami. Borili se, gladovali, pješačili kilometrima po snijegu i nosili kolege na leđima… i ostale bajke iz područja samouvjeravanja. Vrlo brzo smo zaboravili vlastite profesionalne početke. Još brže smo zaboravili kako smo se čvrsto držali ruke svoga oslonca. A najbrže smo zaboravili da smo i mi prvo učili hodati.
Pročitajte više: Otkrij mi sve tajne, reci sve što znaš: Savjeti o tome kako birati koga ćete zaposliti
Ubojica ambicija – nerealna očekivanja
Sada, opijeni vlastitim uspjehom, uvjereni smo da smo od prvog dana bili profesionalci, rutineri, „vukovi“… i što sve ne. Zato je vrijeme da se suočimo sa stvarnošću, pogledamo koju staru fotografiju i malo promijenimo stavove. To je dobro za nas. I za generacije koje dolaze.
Najveći ubojica ambicija su očekivanja. Nerealna očekivanja. Ona stvaraju pritisak, izvlače najgore iz ljudi i ubijaju ono najbolje.
Ako ste u prilici educirati i profesionalno oblikovati mladu osobu bez radnog iskustva – to je sjajno. I za vas i za nju. Možda čak i više za vas. Ti mladi ljudi, tek izašli iz škola i s fakulteta, nebrušeni su dijamanti od kojih možete stvoriti umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ne treba vam puno. Samo da se sjetite da ste i vi jednom bili tamo gdje su oni sada. Gladni znanja. Puni straha, ali i hrabrosti.
Što je ispravno?
Kažu da vrijedimo onoliko koliko dajemo. Po toj logici, znamo onoliko koliko druge naučimo. Znanje je blago – treba ga uzimati, dijeliti i širiti. Uvijek. Najlakše je pustiti stvari inerciji. Ako isplivaju – dobro. Ako ne – „prvi se mačići bacaju u vodu“.
I onda imamo tvrtku koja se pretvori u vijeće mudraca koje je samo sebi dovoljno. Do propasti. Naravno, krive su okolnosti.
Što je ispravno?
Ispravno je dati priliku.
Ispravno je voditi i usmjeravati.
Ispravno je učiti – formalno i neformalno.
Ispravno je ohrabrivati.
Ispravno je ulagati – vrijeme i novac.
Ispravno je pustiti da pogriješe.
Ispravno je nagraditi, pohvaliti i dati odgovornost.
Ispravno je biti oslonac.
U idealnim uvjetima dobit ćemo izvrsne mlade ljude, pune ideja i ambicija. Ako ih vodimo i učimo, dobit ćemo najbolje suradnike – one koji će zauvijek pamtiti što smo im dali. Suprotno tome je situacija u kojoj se mladi žale da svi traže iskustvo, a stariji da mladi ne žele raditi. Umjetni sukob koji je mnoge unazadio.
Ako se već upuštate u avanturu „kako da mali postanu veliki“, učinite to kako treba. Nemojte stvarati lošije verzije sebe iz straha za vlastitu poziciju. Nemojte od mladih raditi promašaje kako biste opravdali stereotipe. Ako ćete tako – bolje nemojte ništa.
Držite se plana
Potrebni su plan, struktura i strpljenje. Zadaci moraju biti jasni. Razgovori redoviti. Povratna informacija stalna. Nema kuhanja kave i gubljenja vremena – plaćeni su da uče i rastu.
Razgovarajte s njima. Pitajte ih što žele, kako razmišljaju, što bi drugačije. Možda shvate da to nije njihov put – i to je u redu.
Držite se plana, ali budite fleksibilni. Učite ih procesima od početka. Dajte im prostor da razmišljaju i griješe. Jer ponekad netko tko ne zna sve – vidi najviše.
Na kraju, neće uvijek biti lako. Bit će padova i pogrešaka. Ali podmlađivanje je nužno. Ne zamjena – nego suradnja. Svi učimo jedni od drugih. A kad jednom puste vašu ruku i krenu sami – znat ćete da ste napravili pravu stvar. Jer ste nekome promijenili život.
Piše: Enisa Selmanović – Salkić, Consultor
Foto: Pixabay, privatni arhiv, Canva
