„Prije dva i pol mjeseca ostvarila nam se životna želja – suprug i ja smo dobili blizance, Doru i Ariana. To su naša dva mala čuda koja smo godinama željeli, a uspjeli smo ih dobiti zahvaljujući nevjerojatnom napretku medicine“, započinje Marina Zečić (42), ekonomistica iz Splita zaposlena u privatnoj prijevozničkoj tvrtki te dopredsjednica udruge Caspera za žene oboljele i liječene od malignih bolesti.
U razgovoru za Women in Adria kaže da se od tinejdžerskih dana bori s hormonskom neravnotežom koja je dovela do inzulinske rezistencije, a već u dobi od 16 godina liječnici su je upozorili na činjenicu da će imati probleme sa začećem.
„Kad sam se udala, suprug Alen je toga bio svjestan, no rekao je da me ženi iz ljubavi, a ne kako bih mu rađala djecu. Zato smo bili vrlo opušteni oko pitanja roditeljstva. No nakon šest godina zajedničkog života i braka, nije se ništa događalo, iako smo zadnjih godinu dana pokušavali dobiti dijete“, objašnjava Marina koju je susjeda tad uputila na odjel humane reprodukcije u splitskoj bolnici.
Borba protiv neplodnosti i maligna dijagnoza
„Krenuli smo u postupak potpomognute oplodnje 2016. godine i u početku je bila samo riječ o tabletama za regulaciju hormona. Iako se čini jednostavno, ta priča nosi popriličan emocionalni teret jer je čovjek podređen računanju plodnih dana, plodnih sati i osjeća se kao tempirana bomba“, prisjetila se Marina i kazala kako taj prvi postupak nije uspio.
Liječnici su potom naručili nove nalaze, no iako je imala svježe snimke ultrazvuka dojke, ginekolog je zatražio da još jedanput ponovi tu pretragu.
„Tad su našli neku promjenu koja nije djelovala maligno, ali su morali napraviti punkciju koja također nije pokazivala maligne stanice. Liječnici su sumnjali na fibroadenom i naručili su me na operaciju kako bi ga odstranili. Patohistološki nalaz koji je došao nakon toga sve nas je zaprepastio. Bila je riječ o malignom tumoru dojke“, prepričava Marina dodajući kako je u tom trenutku život stao.
Uslijedile su još dvije operacije uklanjanja tumora koji je bio veći nego što se činilo.
Pročitajte više: Embrij smrznut prije 30 godina, a beba tek rođena: O tome govori pionir izvantjelesne oplodnje u Hrvatskoj
Zamrzavanje embrija kao nada za budućnost
„Imala sam 34 godine i bilo je pitanje hoću li preživjeti. Moj onkološki tim dao je sve od sebe, a nakon treće operacije trebala sam krenuti na kemoterapiju, zračenje te antihormonsku terapiju tj. induciranu menopauzu. Liječnici su mi tad ponudili mogućnost krioprezervacije, odnosno zamrzavanja oplođenih jajnih stanica kako bih se mogla ostvariti kao roditelj nakon sedam ili osam godina u slučaju da liječenje ide u dobrom smjeru“, nastavlja naša sugovornica koja je prihvatila postupak vjerujući u stručnost liječnika i napredak medicine.
Liječenje je dobro prošlo, a kako se oporavila i postalo je jasno da je pobijedila bolest, vratila se želja za roditeljstvom.
„U svibnju 2023. godine onkologinja mi je privremeno obustavila lijekove kako bi mi se organizam očistio s ciljem da suprug i ja ponovo pokušamo s potpomognutom oplodnjom. Tijekom godinu dana poduzela sam sve u svojoj moći da se što bolje oporavim, a onda je stigao rujan 2024. godine“, nastavlja Marina.
Trudnoća iz prvog pokušaja
Kaže kako su ona i suprug zamrznuli sedam embrija, a postupak odmrzavanja su preživjela tri embrija.
„Postojao je rizik da ostanem trudna s trojkama, što moj organizam ne bi podnio. S embriologinjama smo se dogovorili da treći embrij ponovno zamrznemo, ali postupak nije uspio. Preostala dva embrija su prenijeli u maternicu i ostala sam trudna s blizancima“, objasnila je Marina dodajući kako je trudnoća bila školska, a rodila je carskim rezom.
„Kad me život suočio s dijagnozom, razmišljala sam samo o tome kako sačuvati živu glavu. Privremeno sam morala zaboraviti na majčinstvo, a embrije smo zamrznuli s mišlju da će život donijeti ono što mora biti. Zato smo na embriotransfer išli staloženi, svjesni da ne možemo utjecati na puno toga. I uspjeli smo iz prve. Ne moram ni napominjati kako smo oboje bili izvan sebe od sreće“, kaže Marina.
Kaže kako joj je liječnički tim splitskog rodilišta, od odjela za humanu reprodukciju do porodničara i pedijatara, pomogao na svakom koraku.
„Sve ide naprijed, pa i medicina. Zato valja iskoristiti ono najbolje što takav napredak nosi. U suprotnom, još bismo vjerovali da je Zemlja ravna ploča. Kad se dogodi novo otkriće u liječenju ne znam, npr. raka ili neke druge bolesti, to je obično dočekano raširenih ruku. No kad je u pitanju liječenje neplodnosti, mišljenja su podijeljena. Iako nikad ne znate što vas čeka u životu, s obzirom na moje stanje te bolest štitnjače koja se javila kao posljedica svih terapija koje sam primila, vrlo su male šanse da bih ikad ostala trudna. Ovako, na svijet su stigla moja dva predivna mala čuda“, zaključila je Marina.
Foto: Nemi Bulat, Canva
