Na poticaj Svjetske zdravstvene organizacije diljem svijeta se 28. srpnja obilježava Svjetski dan hepatitisa. Cilj je senzibilizirati javnost i ljude uputiti u važnost prevencije, ranog otkrivanja i liječenja virusnih hepatitisa. S tom se dijagnozom susrela i naša sugovornica koja je za čitatelje Women in Adria ispričala kako se suočila s nemilom dijagnozom.
„Te 1993. godine imala sam napad bubrežnih kamenaca i nalazi krvi su pokazali da postoje promjene na jetri. Testirali su me i otkrili da imam hepatitis C. Bila sam u potpunom šoku jer ranije nisam ni čula za tu bolest“, započinje Oksana Greb (67) iz Cavtata.
Šok je bio tim veći jer nije pripadala nijednoj rizičnoj skupini, nije imala tetovažu ni piercing niti se drogirala.
„Kako je moja bolest već bila u kroničnoj, uznapredovaloj fazi s cirozom jetre, jedini trenutak kad sam se mogla zaraziti bio je 12 godina ranije – tad sam zbog prometne nesreće bila na transfuziji krvi. To samo pokazuje podmuklu prirodu bolesti koja svih tih godina nije bila vidljiva. Umor koji sam osjećala pripisivala sam svakodnevnom životu“, prisjetila se Oksana koja je pri prvom susretu s dijagnozom bila posve obeshrabrena.
Obeshrabrujuće prognoza i početak borbe
„U to vrijeme nije bilo Googlea ni interneta i bilo je jako malo dostupnih informacija. U nekoj enciklopediji sam pronašla informaciju da se s tom bolešću živi najviše pet godina. Možete misliti kako sam se osjećala. Dodatno, tad nije bilo pametnih lijekova, a jedina terapija koju su mi liječnici mogli ponuditi bila je prehrana prilagođena ljudima s cirozom jetre“, nastavlja naša sugovornica i priznaje kako je noćima plakala zbog svega, a onda se u njoj probudio inat i odlučila je boriti se za sebe i svoje zdravlje.
„Tek osam godina poslije, 2001. godine, pojavila se prva eksperimentalna terapija i tad sam sudjelovala u njoj. Inače, moram istaknuti da se nisam susretala sa stigmatizacijom i izolacijom kojoj su izloženi mnogi oboljeli. Naime, imala sam sreće da su me ukućani s kojima sam tad živjela jednako kao i kolege na poslu prihvatili i nikad nisam osjetila bilo kakve predrasude okoline“, ističe Oksana.
U tom je razdoblju radila u administraciji hotela. Dodaje kako je od trenutka kad je doznala dijagnozu bila vrlo disciplinirana i odgovorna prema drugima, pazila je da nitko ne koristi njezin higijenski pribor.
Pročitajte više: Najbolji čistač jetre: Jedan mali gutljaj svako jutro natašte i zaboravit ćete na lošu probavu
Težnja za normalnim životom
„Također, uvijek sam otvoreno govorila o bolesti jer nije sramota biti bolestan, a svako iskustvo nekome može pomoći“, smatra Oksana prisjećajući se kako je prvih nekoliko godina bila usamljena u svojoj borbi jer nije poznavala nikog s njezinom dijagnozom.
„Tek kad se 2007. godine osnovala udruga HULOH – Hepatos Split kao podružnica Dubrovnik čija sam predsjednica do danas, upoznala sam druge s hepatitisom C, čula njihove simptome i borbe kroz teškoće terapija. Inače, nuspojave terapija su teške i utječu na mentalno zdravlje. Išla sam i psihijatru, no kad sam uvidjela da jedino mogu dobiti tablete zbog kojih puno spavam, odustala sam“, nastavlja Oksana ističući kako je njezin cilj oduvijek bio ozdraviti i postići normalan život.
„Bila sam spremna na sve kako bih to ostvarila. Neizmjerno sam vjerovala svojim liječnicima, a mami za ljubav sam išla i nekim travarima i bioenergetičarima. Inače, na terapijama sam provela tri i pol godine ostajući u bolnici u razdobljima od šest do sedam mjeseci. Kažu da su takve terapije po težini odmah nakon kemoterapije i nije bilo jednostavno, gubila sam na težini, ispadala mi je kosa, ali nisam bila spremna odustati“, prisjetila se Oksana koja je do 2015. godine prošla kroz ukupno četiri dugotrajne terapije.
Discipliniran život i put do pobjede nad bolešću
„Nakon prve terapije virus je pao na nulu, nije više bilo kopija virusa i mislila sam da sam izliječena nekih mjesec do dva. Ne mogu vam opisati taj osjećaj sreće i slobode, a onda i odmah potom strašan udarac razočaranja koji je nastupio kad je novi nalaz pokazao da se bolest ipak vratila. Konačno, nakon četvrte terapije tzv. pametnim lijekovima od 2015. godine do danas nemam virus, objašnjava Oksana dodajući kako život s hepatitisom podrazumijeva uključivanje zdravih životnih navika.
U prehrani nema previše masnoća, alkohola, gaziranih pića ni ljute i začinjene hrane.
„Hepatitis ne boli i zato ga zovu tihim ubojicom, ali stvara oštećenja jetre koja vode cirozi ili raku. Ne mogu se penjati uzbrdo bez preznojavanja i lupanja srca, ne podnosim vrućine jer se krvne žile šire i opterećuju jetru, ne idem na plažu i ne sunčam se i puno se odmaram uz kvalitetnu prehranu. Moja se mama nekad znala šaliti da je moja bolest gospodska jer zahtijeva finu hranu i odmor, no to je zapravo stil života“, objašnjava naša sugovornica.
„I dalje živim disciplinirano jer mi je bolest uništila jetru, ali konačno je to normalan život. I dogurala sam puno dalje od onih ‘pet godina preživljenja’ s kojima sam se susrela na početku. Zato želim poručiti drugima da se s hepatitisom može živjeti i da se ne srame bolesti. O njoj treba govoriti javno radi širenja svijesti, jer to doprinosi smanjenju predrasuda i boljoj informiranosti. Također posebno želim zahvaliti svim liječnicima i sestrama u Zagrebu i Dubrovniku, te mojoj obitelji prijateljima koji su mi svih ovih godina bili podrška“, zaključila je Oksana.
Udruga Hepatos Dubrovnik održala je do danas niz okruglih stolova i akcija s ciljem prevencije, podrške i edukacije, rušenja stigme te informiranja javnosti o načinu prenošenja bolesti i liječenju hepatitisa. Udruga je opremila prostor u OB Dubrovnik te pomogla u kupnji informatičke opreme na infektološkom odjelu. Tijekom 2016. su napravili akciju za prikupljanje sredstava za kupnju FibroScana, uređaja za bezbolno mjerenje tvrdoće jetre, koji je nadomjestio biopsiju. Taj nalaz je neophodan za dobivanje lijekova i zato oboljeli iz Dubrovačko – neretvanske županije ne moraju putovati u Zagreb zbog tog nalaza.
Ako ste se prepoznali u nekoj od rizičnih skupina ili želite biti sigurni u svoj serostatus – učinite prvi korak i testirajte se u Poliklinici Breyer.
Članak nastao u suradnji s Breyer laboratorijem
Foto: Privatna arhiva, Canva
