Francuska prva dama Brigitte Macron pri izlasku iz zrakoplova u Hanoju udarila je supruga Emmanuelea. Snimka je obišla svijet, a predsjednički ured za odnose s javnošću odmah je pokušao sanirati štetu izjavama o „običnoj obiteljskoj svađi“. Pa ipak, udarac je udarac. I da je situacija obrnuta, da je gospodin Macron podignuo ruku na suprugu, odjek bi vjerojatno bio drugačiji.
„Kada muškarac, posebno u poziciji moći kao što je predsjednik države, fizički nasrne na ženu, reakcija bi bila snažna, i vjerojatno bi pokrenula širu društvenu i političku lavinu. Takvo ponašanje percipira se kao ozbiljan prijestup jer povijesno i statistički gledano – muškarci su češće počinitelji nasilja, a žene žrtve, posebno u kontekstu obiteljskih i partnerskih odnosa“, komentirala je za Women in Adria Maja Matković, magistra psihologije i kognitivno-bihevioralni terapeut u edukaciji te osnivačica Nostos – Savjetodavnog centra u Osijeku.
Dvostruki kriteriji
„S druge strane, kad žena udari muškarca, reakcije su često blaže, pomaknute prema humoru ili umanjivanju ozbiljnosti situacije. U nekim slučajevima to se čak promatra kao ’emocionalna reakcija’, a ne nasilje – što jasno pokazuje kako još uvijek postoje rodni dvostruki standardi u načinu na koji vrednujemo agresiju, ovisno o spolu počinitelja”, kaže Matković.
“Naime, muškarac se percipira kao fizički i emocionalno otporniji, pa se nasilje nad njim doživljava kao manje ozbiljno. Međutim, važno je naglasiti da nasilje, bez obzira na spol počinitelja ili žrtve, mora biti jasno osuđeno. Nejednak tretman šalje poruku da postoji ‘dopušteno’ nasilje ako dolazi iz određenog konteksta – što nije prihvatljivo“, upozorila je psihologinja.
Priopćenja glasnogovornika francuskog predsjednika slijedila su taj obrazac pokušavajući umanjiti štetu i prikazati situaciju manje dramatičnom. Minimalizirali su štetu objavama o bezazlenoj obiteljskoj svađi.
„Ovakvo objašnjenje može biti problematično, budući da korištenje termina poput obiteljske svađe može umanjiti ozbiljnost događaja i poticati toleranciju prema nasilnim ponašanjima u bliskim odnosima. Normaliziranje nasilnih reakcija, posebno kad ih izvršavaju poznate ili moćne osobe, može stvoriti poruku da su fizički ispadi opravdani u emocionalno nabijenim trenucima. Važno je odgovorno komunicirati i ne normalizirati fizičke ispade – posebno kad dolaze od javnih osoba koje imaju veliki utjecaj na društvene norme“, kaže naša sugovornica ističući kako postoji percepcija u javnosti da je nasilje koje počine žene manje ozbiljno, što je rodni stereotip.
Pročitajte više: Rodno utemeljeno nasilje pogađa skoro svaku četvrtu adolescentkinju
Zbunjujuće poruke štetne su i neprimjerene
„Muškarce se društveno potiče da ne izražavaju ranjivost, a priznanje da su žrtve nasilja može se doživjeti kao znak slabosti. Društvo često percipira nasilje kroz prizmu snage i moći – a u tom okviru, muškarci se stereotipno doživljavaju kao fizički nadmoćni i emocionalno otporniji od žena. Ovakvi stavovi otežavaju muškarcima da potraže pomoć, dok društvo često ne reagira adekvatno, što dodatno održava tišinu oko ove teme“, smatra Matković.
Dodala je kako situacija s obitelji Macron općenito šalje zbunjujuću poruku.
„Ako se nasilje u paru prikazuje kao nešto ‘benigno’ ili opravdano kada dolazi od žene, šalje se signal da se osobni integritet muškaraca ne mora štititi na isti način. Istovremeno, relativizacija događaja može narušiti kredibilitet borbe protiv svakog oblika nasilja“, kazala je Matković.
Za javnost – osobito mlađe generacije – važno je jasno komunicirati da:
- svako nasilje, bez obzira na spol, nije prihvatljivo,
- fizički kontakt u afektu nije „normalan“ niti „bezazlen“,
- osobe na javnim funkcijama imaju odgovornost biti primjer u poštivanju osobnih granica i komunikacije bez agresije.
„Za kraj, naglašavam da je zdrava komunikacija u bliskim odnosima ključna, a konflikte treba rješavati verbalno i nenasilno. Društvo treba jednako osuditi nasilje, bez obzira na to tko ga počini“, zaključila je psihologinja.
Foto: Privatna arhiva, Youtube/Screenshot, Canva
