„Sin je dotrčao do mene i rekao da je tata vani na cesti. Vidjela sam auto iz kojeg je on sa suvozačkog sjedala kroz prozor izvadio pušku, a potom opalio. Ne mogu opisati tu navalu adrenalina koju sam doživjela. U sekundi sam povukla sina kako bih ga zaštitila i čučnuli smo. Razmišljala sam može li metak probiti zid, što će se dogoditi ako se rasprsne staklo prozora iznad nas i kako ću zaštititi sina“, započinje svoju mučnu priču poduzetnica i menadžerica Mirela Ilenić, farmaceutska tehničarka i fitoaromaterapeutkinja.
Suvlasnica je tvrtke koja se bavi proizvodnjom kozmetičkih proizvoda, a svoju karijeru gradila je istodobno proživljavajući zastrašujuću obiteljsku noćnu moru. Prisjetila se kako se u srednjoj školi zaljubila i ubrzo nakon mature udala za mladića i dobila sina.
Problemi s alkoholom
„Stvari su krenule u drugom smjeru i sve se brzo odigralo. Počeo je učestalo izlaziti i sve češće piti. Nisam bila spremna na takvu situaciju i nitko nikad na to ne bi trebao biti spreman, no voljela bih da me netko upozorio. Zbog njega i njegovog alkoholizma počela sam izbjegavati okupljanja i obitelj. “Zaredalo se nekoliko teških situacija“, nastavlja Mirela objašnjavajući kako takve situacije kod mnogih dovedu do preispitivanja i kvalitetnijih životnih odluka, no kod njezinog bivšeg supruga to se nije dogodilo.
„Doživio je tešku prometnu nesreću sa službenim autom i 2,7 promila alkohola u krvi. U to vrijeme smo zajedno radili u istoj tvrtki i ja sam bila na službenom putu. Živimo u maloj sredini i često sam čula kako se on zapustio jer sam ja ganjala karijeru, no tog dana moja mama više nije mogla susprezati ogorčenje i rekla mu je sve što je mislila. On je izjavio da odlazi, i ja sam se složila s tim. Zatražila sam razvod, no rekao je da mi ga neće dati“, prisjeća se Mirela.
Kaže kako je tek tada uvidjela razmjere problema s kojima se njezin suprug nosio jer je čisteći stan od njegovih stvari na nevjerojatnim mjestima pronalazila zalihe alkohola i bočica koje je ostavio za sobom. U olucima, u kutijama za cipele, u dvorištu… Vratio se svojoj majci, a nakon nekoliko dana je nazvao Mirelu tvrdeći da se želi prijaviti na liječenje u psihijatrijsku bolnicu.
Pročitajte više: Najmračnije od ljudske prirode: Problemi serijskih ubojica počinju u djetinjstvu
Odluka o liječenju
„Odahnula sam i rekla sam da ću biti uz njega na svakom koraku te da mi je drago da je donio takvu odluku. Proveo je mjesec dana na zatvorenom odjelu, a onda su ga prebacili na otvoreni odakle je jednog dana nestao. Nazvali su me iz bolnice objasnivši situaciju. Policija ga je kasnije pronašla i ispostavilo se da je uzeo heptanon. Tad je lagano krenuo i drugi problem“, priča naša sugovornica navodeći kako je u tom trenutku izgubila strpljenje i nakon stotina prilika koje mu je pružila, odlučila je da više nema prostora za pregovore. Nastavila je inzistirati na razvodu koji je on uporno odbijao.
„Tad su počeli pozivi i maltretiranja popraćeni prijetnjama. Govorio mi je da će me ubiti, da nema mjesta na koje mogu otići jer će me pronaći. To je trajalo oko godinu dana. Ja sam to sve prijavljivala policiji, no ništa se nije događalo, do te kobne ljetne nedjelje 2013. godine. Nakon što je pucao na mene, zatvorili su ga na tri dana i opet pustili. Bila sam izvan sebe“, ogorčena je Mirela koja priznaje da se u tom trenutku borila sa sustavom koji joj nije pružio nikakvu podršku i još ju je dodatno viktimizirao kroz istražne postupke.
„Uspjela sam dobiti razvod jer sam otišla izravno sutkinji s papirima iz bolnice i policijskim izvještajem i rekla: ‘J** mi se slaže li se on ili ne – ovdje su dokumenti i inzistiram na momentalnom razvodu!’. I dobila sam ga. Sin je tad imao osam godina i nešto malo su s njim radili školski psiholozi, ali u svemu tome nam sustav nije ponudio nikakvu podršku ni zaštitu“, ispričala je Mirela.
Osjećaj srama zbog situacije
U to je vrijeme, iskreno priča, osjećala sram zbog cijele situacije.
„S jedne strane imam status u poslovnom segmentu, a s druge strane su se stvari prebrzo odigrale i nisam bila spremna istupiti javno. Kad su mediji prenijeli vijest o pucnjavi, iako su bili navedeni samo inicijali, zvala sam ih i tražila da ih uklone. Nisam mogla izgovoriti da sam žrtva, jer to je za mene bio znak slabosti“, iskrena je naša sugovornica priznajući kako je trebalo puno rada na sebi zahvaljujući kojem je uspjela uvidjeti da to nije točno te da žrtva ne zaslužuje dodatnu osudu.
Kaže kako se posvetila poslu i zahvaljujući tome je uspjela održati psihičku stabilnost. Bivši suprug se u međuvremenu potpuno prepustio alkoholu i tabletama i ubrzo potom preminuo.
„Teško mi je što žene ni danas nisu u boljoj situaciji i mnoge od njih proživljavaju ovo što sam ja prošla. Nema te sigurne kuće koja vas može zaštititi od nasilnika koji vas želi pronaći i zato ja o tome nisam ni razmišljala. Maltretiranje kojem ste izloženi vodi vas do crnih misli. Recimo, meni je tad bilo jasno da su samo tri načina na koja se mogu izvući iz pakla u kojem sam živjela. Ako me on ubije, moje dijete neće imati majku. Ako psihički popustim, završit ću na liječenju i dijete će opet biti bez majke. Ako ja ubijem njega, odslužit ću ga, ali mali će makar imati mene“, otvorena je Mirela govoreći o bezizlaznoj situaciji u kojoj su žrtve prepuštene same sebi i bez podrške sustava.
Vjeruje ipak kako je njezin sin podnio najveći emocionalni teret u toj situaciji te su puno razgovarali o proživljenim situacijama, liječenju i odnosima.
„On je danas odrastao mladi čovjek i vjerujem da sam napravila dobar posao odgajajući ga. Što se mene tiče, prihvatila sam traumu kao dio sebe. Svjesna sam da mnoge žene u mojem okruženju još proživljavaju isto i nadam se da će se vremena promijeniti“, zaključila je Mirela.
Foto: Privatna arhiva
