Zamislimo da imamo 100 ljudi. Dvadeset njih su izvrsni. Od ponašanja do rada, preko komunikacije – što god spomenete, oni to imaju. Želimo biti poput njih kad odrastemo. Rade, predlažu, šire pozitivnu energiju, ne izmišljaju probleme, nego rješavaju one na koje naiđu. Fokusirani su na sebe i posao. Sve mogu i sve žele. Ništa im nije teško. Jesam li već rekla da su izvrsni? Jesu, izvrsni su.
Uzmimo drugih dvadeset. Oni ne sjaje – oni mrače. Uvijek neka muka oko njih. Ne rade ili samo odrađuju, da im izađe iz ruku. Uvijek se nešto žale, često prijete otkazom (ali ne odlaze – jer zapravo im je sasvim dobro). I tako se vi bavite njima, a zapravo svaki dan živite izreku: što sam bolji prema vama, vi ste sve gori. Što, iskreno, nije daleko od istine.
Onih šezdeset u sredini
A da ne zaboravimo onih šezdeset u sredini. Fini su, vrijedni, imaju dobre vrijednosti. Načelno su dobri, zaista dobri. Ne nužno izvrsni, ali sasvim pristojni. Međutim, lelujaju između ove dvije krajnosti – i priklanjaju se onoj koju prije čuju ili koja je glasnija.
A koja je glasnija?
Naravno – ona što mrači.
Zašto? Jer ljudi češće vjeruju onome tko se žali; s njim se mogu poistovjetiti. Zato i cvatu senzacionalistički naslovi – jer ljudi više klikaju na loše vijesti nego na dobre. Kad i otvore priču o, recimo, poduzetniku koji je s tvrtkom i zaposlenima postigao uspjeh na međunarodnom tržištu – umjesto čestitke, slijedi tirada: krao, ima veze, iskorištava radnike… Lakše je tako.
Vratimo se na našu stotinu.
Ovih šezdeset sada se okreće glasnoj, negativnoj dvadesetki – i odjednom ih više nije dvadeset, nego osamdeset. I čini vam se da posao ne ide, da se stalno ponavljaju iste greške i da nikome više nije stalo. Onda kreće još gore – krađe, zloupotrebe bolovanja, pa i fizički sukobi, nepojavljivanje na poslu… znate već.
Pročitajte više: Zašto novac ne treba biti prva stavka kod pregovora kad u tvrtku dovodite talente
A najbolji, što s njima?
Što se događa dalje? Upravljačka i vlasnička struktura kreće u mobilizaciju – pokušavaju popraviti što se popraviti da. Gotovo uvijek rješavaju ono što je na površini i one koji su trenutno „na valu“. Dok oni od kojih je sve krenulo – nekim čudom – ostaju netaknuti. Povuku se i nastave potpirivati situaciju iz pozadine. Njima je dobro – zašto bi riskirali?
A što se događa s najboljima? Oni polako odlaze. Tiho, kako su i živjeli. Zašto? Jer sjajni ljudi imaju visok prag tolerancije, dugo trpe – ali kad shvate da više ne mogu, odu. Ne žele biti dio toksičnog okruženja, loših priča i neorganizacije. Ne idu nužno odmah u drugi posao – neki odu i na burzu, samo da pobjegnu. Jer osjećaju da tonu i da više ne mogu disati u takvom okruženju.
Problem raste, a dobrih je sve manje. Nestaju i oni iz „šezdesetke“ koji su progledali i shvatili da im se ne sviđa ono čemu su se priklonili – i sami sebi dokazuju da su bili u pravu: „vidiš da ništa ne valja“. Malo po malo, ostaje mračna dvadesetka i gomila novozaposlenih koji tek čekaju da ih netko pokvari. A posao? Nema ga – jer nema ljudi.
Što učiniti? Gradite sustav
Dosta horora, idemo na konkretno. Što učiniti?
Prvo – utvrdite tko je u kojoj grupi: sjajni, mračni, svi ostali.
Sjajne zaštitite i pobrinite se da ostanu.
Mračne – dovedite u red ili se zahvalite na suradnji i zaplješćite kad im vidite leđa.
Svi ostali – promatrajte, prepoznajte one koji mogu zasjati i pazite da se ne povuku na mračnu stranu.
Gradite sustav.
Da, jednostavno je. I ne, nije to „samo teorija“ – tako izgleda praksa.
Za najbolje se morate pobrinuti. Čuvati ih. Tako što ćete ih pošteno platiti, razgovarati s njima, slušati ih. Tako što ćete im biti podrška – ne formalno, ne populistički, nego stvarno. Kad sjajni dođe s idejom – sjednite, poslušajte. Ako ima smisla (a ima), provedite je. Kad ideja uspije (a hoće), pohvalite ga pred svima, proslavite ga. Dajte mu vidljivost i priznanje. Potaknite druge da slijede taj primjer.
Jer svi žele osjećaj uspjeha, pripadnosti i priznanja. A znate što – to ne košta puno. Ponekad, čak ništa. I sjajni, i oni koji to žele postati – vratit će vam to višestruko: rezultatima, lojalnošću, inovacijama, rješenjima.
Drugo – mračni su takvi kakvi jesu. I to je u redu. Ali ne morate s njima živjeti ni raditi.
Svi zaslužuju priliku – i oni. Ali jednu, eventualno dvije. Nikako deset. Pokušajte ih popraviti, ali ne zauvijek. Mjesec, dva, najviše tri. Ako nema napretka – vrijeme je za rastanak.
Ne nasjedajte mračnjacima
Često će među mračnima biti oni „od početka“, koji tvrde da bez njih ne bi bilo ni firme i da će sve propasti ako odu – ne nasjedajte. To je samo manipulacija. Možda su oduvijek bili mračni, ali niste primijetili. Ili jeste, ali ste se tješili: „ma, on je takav“. Sve dok više nije išlo.
Kad dođete do točke kad popravljanja više nema – birate. Sebe, firmu, mračnog, sjajne, ostale. Koga birate? Koliko god vam emocije zamagle razum, imajte na umu: šteta raste i postaje sve veća. A to ne želite. Budite empatični, ali ne budite otirač.
Gradite sustav. Razgovarajte, slušajte i reagirajte. Ne sutra, ne u ponedjeljak, ne „kad prođe sezona“. Dok čekate pravi trenutak ili krivo slažete prioritete, problem raste.
A rješenje je jednostavno – djelujte. Bez izgovora.
Autorica: Enisa Selmanović – Salkić, Consultor
Foto: Pixabay, privatna arhiva, Canva
