Za Women in Adria ovaj tekst je napisao bivši novinar, obiteljski prijatelj Mario Duspara, kao posljednji pozdrav neustrašivoj doktorici Sadiki Biluš (1942.-2025.). Tekst je nastao na temelju dugogodišnjeg druženja i razgovora. Inače, o njenim iskustvima tijekom rata snimljen je i dokumentarni film.
Sadika Biluš, vrhunska internistica, gastroenterologinja i nezaboravna humanitarka, zauvijek je 2. svibnja u 83. godini sklopila svoje znatiželjne oči. Dok drugi pišu hladne nekrologe, ja ne mogu a da ne podijelim priču o ženi koja je bila više od liječnice – bila je jedna od nas, obični-neobični čovjek, a nekako usput i heroj našeg vremena.
“Zamisli Mario, ja čekam u redu u dućanu i meni neka žena kaže – gospođo! K’o da sam neka babetina s pijace! A ja u cvijetu mladosti, upola mlađa od tebe takvog oronulog, a kamoli od te žene. Uostalom, ja sam doktorica Sadika, a ne gospođa Sadika. Nemoj da ti padne napamet da mi to ikad kažeš, upozoravam te!” U tom je času gazila osamdesetu, a ja sam vršnjak njezine kćeri.
Djevojčica koja je obećala da će liječiti
“Zaklela sam se da ću učiti i postati liječnik i da nikad neću uzeti mito,” rekla mi je Sadika jednom prilikom, dok mi je u svojoj ordinaciji u Velikoj Gorici objašnjavala svoj, u najmanju ruku, čudan poslovni model. Nikad od nje nije bio pošten kapitalist – većini pacijenata u svojoj privatnoj ordinaciji uopće nije ništa naplaćivala i za to je imala svoje razloge.
Sadika, jer svi su je znali po imenu kao da je pop zvijezda, odlučila je postati liječnica u osnovnoj školi. Vlakom je od rodnih Živinica došla pod ruku s majkom Sadijom posjetiti oca u bolnicu u Zagreb. Majka je drugom rukom čvrsto stiskala kuvertu s malenom plaćom koju je nosila kao “dar” liječnicima u Zagrebu. Naime, Sadikin otac Hrusto Bajrić, koji se vratio slomljen s “preodgoja” na Golom otoku, odmah je obolio od raka i dugo se patio.
Ta trinaestogodišnja djevojčica nije mogla ni sanjati kakav će trnovit put prijeći jer se odlučila na liječnički poziv. No već tada, u djetinjem srcu, formirala se želja koja će odrediti njezin životni put – postati liječnica koja pomaže, a ne uzima.
Žena koja je rušila prepreke
“To je bilo drugo vrijeme, žene su gledali kao niža bića,” prisjećala se svojih studentskih dana u Beogradu. “Ja sam prva žena koja je završila beogradski Medicinski fakultet prije roka, imala sam sve čiste desetke i jednu jedinu devetku.” Taj ponos u njezinom glasu jasno je davao do znanja kakav je to bio podvig. Paralelno je s medicinom studirala i pravo, ali je morala odustati na trećoj godini – dotjerati i to do kraja bi bilo malo previše čak i za osobu njezinih intelektualnih kapaciteta.
U Beogradu je upoznala i svoju prvu ljubav – inženjera Dionizija Sabadoša, koji ju je odveo u Vukovar. Ironija sudbine htjela je da upravo ona, mlada liječnica, svom suprugu dijagnosticira aneurizmu mozga koja će ga odnijeti u 31. godini života. “Znala sam da mu u glavi otkucava bomba,” govorila je tiho, “ali nisam očekivala da će me tako brzo napustiti.” Ostala je udovica s malim sinom Darijem, ali Sadika nije bila žena koja se predaje.
Nastavila je raditi kao liječnica u Vukovaru, učiti, obrazovati se. Kasnije se udala za Davora Biluša s kojim je dobila kćer Marinu, i gradila karijeru internistice i gastroenterologinje koju su pacijenti obožavali zbog njezine nevjerojatne sposobnosti dijagnosticiranja.
Djeca su bila njezin ponos, njezin oslonac – sin Darije Sabadoš i kći Marina Biluš, moja prijateljica od vrtića, koja je izgradila karijeru vrhunske novinarke. Prošle godine, sudbina je Sadiki zadala najteži udarac – smrt vlastite kćeri. “Molila sam i Boga i Alaha da me uzmu i da ne dočekam da sahranim svoje dijete, ali mi to nije dao,” povjerila mi se slomljenog glasa. Nikada se nije oporavila od tog gubitka. Spas je nalazila jedino u poslu, u pomaganju drugima, kao da je time htjela nadoknaditi prazninu koju je osjećala.
Često je govorila – “Mario, liječnik nikad ne smije pregledati svoje najbliže. Može ti se učiniti da je tamo nešto čega nema, a možeš sam sebe uvjeriti da nečeg nema iako je tamo”. Mučilo ju je to što je točno dala dijagnozu svojem prvom suprugu, a kasnije i kćeri, iako su je iz bolnice isprva otpustili tvrdeći da joj nije ništa. Uzalud se nadala da je pogriješila.
Liječnica u paklu rata
Sadikina kći Marina bila mi je najbolja prijateljica od vrtića, ali nju sam upoznao mnogo kasnije, nakon svih ratnih strahota kroz koje smo oboje prošli. Često smo pričali o ratu; oboje smo ga doživjeli na sličan način, kroz detalje i bizarnosti kojima smo skretali misli s užasa. Nije o tome htjela previše razgovarati s ljudima koji to nisu proživjeli jer je smatrala da oni to ne mogu razumjeti i da im je uzalud objašnjavati. Sjećam se kako bi joj glas zadrhtao kad bi spomenula 2. svibnja 1991. i masakrirana tijela hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. “Nisam mogla vjerovati da netko može biti tako okrutan,” govorila je. Kasnije o leševima i pokidanim udovima nije razmišljala. “Strašno mi je bilo to što je bilo polomljeno drveće, što na njemu nije bilo ptica. O ljudima tada ne smiješ ni razmišljati, bojala sam se da ne poludim,” govorila je.
Njezina odluka da tijekom 87-dnevne opsade Vukovara 1991. ostane jedina internistica u vukovarskoj bolnici napravljena je bez pompe. Danonoćno je liječila stotine ranjenika, bez obzira na njihovu nacionalnost, u uvjetima koje je teško i zamisliti.
“Mogla sam otići kao i mnogi moji kolege, ali kako napustiti ranjene? Pa to ne dolazi u obzir. Ja sam položila Hipokratovu zakletvu!”, govorila bi kao da to uopće i nije nešto o čemu čovjek može odlučiti drugačije.
Kad je Vukovar pao 18. studenog 1991., Sadiku je iz bolnice izveo zloglasni Veselin Šljivančanin uz riječi “Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava”.
“Ukočila sam se od straha, bila sam paralizirana a glumila sam da to sve nije ništa. Taj pokvarenjak mi je učinio nešto najgore – zagrlio me dok me odvodio. To mu nikad neću oprostiti”.
Uslijedilo je nešto o čemu je rijetko govorila – mučenja u logorima u Negoslavcima i Srijemskoj Mitrovici. “Premlaćivali su me, psihički maltretirali… U jednom trenutku nisam više mogla izdržati. Pokušala sam se objesiti u samici, ali je šipka popustila i pala sam na pod, razbila sam koljena, osjećala sam se kao budala”, ispričala mi je jednom, dok je prstima nabadala po svojoj nekakvoj socijalističkoj pisaćoj mašini koju je koristila kad bi joj njeno prastaro računalo zatajilo.
Oslobođena je 6. prosinca 1991., na svoj rođendan, u razmjeni zarobljenika. Ta simbolika nikada je nije napustila – rođena je i ponovno rođena istog datuma. “Možeš me zvati Nikolina, to me je Allah pomilovao na sv. Nikolu”, šalila se.
Liječnica koja nije naplaćivala život
“Kod Sadike dođeš prvi put, ona te gleda drugačije od ostalih liječnika,” rekao mi je jednom prilikom zajednički prijatelj.” Ne gleda te kao pacijenta, već kao čovjeka. A onda te isprepada kao malo dijete.
I zaista, njezina ordinacija u Poliklinici “Tomi” u Velikoj Gorici bila je posebno mjesto. Poliklinika zvuči grandiozno, a zapravo je to obični stančić, nakrcan uređajima, crijevima, sterilizatorima… Nema medicinske sestre, nema prijemnog pulta, nema administracije. Samo Sadika iza podstavljenih vrata kroz koja se jasno čuje kad zagalami na nekog.
Sjedim i čekam u njenoj ordinaciji da završi s pacijenticom, nosim joj piletinu iz Vukovara koju joj šalje moja mama.
Kroz vrata njenog ureda izlazi mlađa žena, došla je čak iz Karlsruhea, sva je u suzama. “Doktorice, hvala vam, već sam mislila da sam luda”. Bila je na pregledima u nekoliko klinika u Njemačkoj, tvrdili su da joj ne mogu pronaći ništa iako se rušila od bolova. Sadika joj je na svom prastarom ultrazvuku pokazala: “Evo, kamenac u bubregu. Dat ću ti jedan lijek, ispišat ćeš to i mirna si.”
Drugi put čujem kako grmi na čovjeka koji je doveo kćer i uporno joj želi platiti, a ona odbija. Odjednom Sadika grakne: “Dobro, plati – daj mi tisuću eura u komadu!” Prvo je nastao muk, a onda smijeh – jer novčanica od tisuću eura ne postoji. Bio je to njezin način da kaže: “Ne želim tvoj novac.”
“Uvijek sam znala da se dobro vraća dobrim,” često je ponavljala. “Nitko ne može platiti zahvalnost koju ljudi osjećaju kada im uspiješ pomoći. Više mi vrijedi kad mi neka žena donese 10 jaja nego kad mi neko plati ne znam koje pare.”
Kod nje su se liječile estradne zvijezde i puka sirotinja. Sirotinja – besplatno. Znalo bi se dogoditi da cijeli dan radi, a ne naplati nikome. “Ljudi ne znaju da sam ja morala iz svog džepa platiti porez na to. Svaki put kad odradim ultrazvuk, to se ne može sakriti. Jedna mi je došla na gastroskopiju i uspaničila se, razbila mi aparat. Kako da joj naplatim? Ali dolazili su i oni koji su imali novca i mogla sam pokriti sve od njih.”
Žena koja nije mogla spavati
Sadika je bila specifična jer od silnih trauma naprosto nije mogla spavati. Po tri, četiri sata dnevno bi sklopila oči, a i to jedva. “Nije to samo zbog rata,” povjerila mi se jednom. “Sanjam oca, sanjam logor… Osušeni leš svog psa u podrumu kuće kad smo se vratili. Budim se svaku noć u tri, četiri ujutro. Ne mogu sklopiti oči, pa moram nešto raditi. Obično ili kuham ili sjednem i učim par sati. Uvijek treba učiti.”
Svaki mjesec bi odlazila u svoju kuću u Vukovaru koju je obnovila do posljednjeg crijepa u punom sjaju i u njoj uredila “terensku” ambulantu u koju su onda navraćali Vukovarci. I tamo se dizala u tri ujutro, pa u sitne sate ovijena mrakom plijevila korov u velikom vrtu, golim rukama, bez rukavica, kao da se kažnjava. Kada bi u 8 ujutro došli prvi pacijenti, nasmijana bi pokazivala iskidane i izranjavane ruke: “Šta kažeš, jesu ovo ruke gospođe primarijus ili neke seljanke?” pitala bi sa svojim osebujnim humorom bez da se nasmije.
Odlazak s njom na kavu u Vukovaru bio je kao da šetate s Lukom Modrićem u Madridu. Ljudi bi joj sa svih strana prilazili, pozdravljali je, a ona bi samo kratko ispitivala: “Jel’ paziš na šećer? Kako ti je mama? Jel’ pije terapiju koju sam joj dala? Ajde, reci da dođe da je pogledam popodne!”
Sadika je bila brilijantna i načitana žena s nevjerojatnim smislom za humor. Brutalna, oštra, voljela je ispaliti svoje fore mrtva ozbiljna i na to je bila pomalo i ponosna. Znala je iz vedra neba prekinuti prijateljsko ćaskanje s pacijentom i ozbiljno reći: “Ako ovako nastaviš, umrijet ćeš za mjesec dana. Nemoj mi dolaziti ako stvarno ne želiš živjeti. Ubij se odmah da skratimo priču!” Ta direktnost, ponekad šokantna, spasila je mnoge živote.
“Kada uđeš kod mene, možda ti se ne mogu sjetiti imena,” govorila bi, “ali ako si jednom bio kod mene, znam ti svaku dijagnozu i kako ti točno izgleda želudac iznutra.”
Kulinarski užici i borba protiv siromaštva
Kako bi smirila nemirne misli u besanim noćima, Sadika je pronalazila utjehu u beskonačnom kuhanju. Ručkovi kod nje bili su prave bakanalije, a njezine kulinarske vještine postale su legendarne među prijateljima. Jednom prilikom, kada smo je pitali gdje kupuje kore za pitu, umalo nas je izbacila iz stana. “Sve radim sama, na ruke! Ja sam Bosanka”, odgovorila je uvrijeđeno.
Ručak za pet-šest ljudi radila je tako da može nahraniti barem njih šesnaest. Kad sam je jednom pitao zašto uvijek kuha toliko mnogo, samo me pogledala ozbiljno i rekla: “Bolilo me siromaštvo u mladosti, bolilo me što sam nasred života sve ponovno morala graditi od nule.” U tom trenutku shvatio sam koliko je duboko ta trauma Sadiku obilježila – i koliko je njezina velikodušnost bila svjesna pobuna protiv oskudice i muke koju je iskusila. Sama je znala živjeti na voću ili mlijeku tjednima, pa tek kad bi primijetila da je jako smršavila natjerala bi se da počne pošteno jesti.
Posljednje poglavlje
Nakon potresa 2020. godine, s više od 77 godina, Sadika je nesebično i besplatno pružala medicinsku pomoć stanovnicima Banije. “Imam vremena, oni imaju problema, zašto ne?” rekla mi je tada lakonski, slegnuvši ramenima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Dobitnica Medalje časti Hrvatske liječničke komore za izniman doprinos medicini i društvu, dr. Sadika Biluš ostavila je neizbrisiv trag u životima tisuća ljudi. O njenim iskustvima tijekom rata snimljen je dokumentarni film “Ćelija za doktoricu”, a njenu biografiju piše Boris Beck, koja će, nažalost, biti objavljena posthumno.
Preminula je 2. svibnja 2025., točno 34 godine nakon što je kao dežurna liječnica dočekala prve žrtve masakra u Borovu Selu. Otišla je u 83. godini života, nakon kratke i teške bolesti, daleko od svog voljenog Vukovara.
Radila je do nekoliko tjedana prije smrti. Zadnji put kad sam je vidio u bila je bolnici i mogla je samo šaptati, izgubila je glas. Naćulio sam uši da čujem što mi govori – pitala me za moju nećakinju Anu, zanimalo ju je kako se oporavlja od rijetke bolesti koju joj je ona otkrila. “Kako ide oporavak, kakvi su zadnji nalazi, donijet ćeš mi da pogledam!”
Draga Dika, hvala ti na svakom spašenom životu, na svakoj postavljenoj dijagnozi, na svakoj utješnoj riječi. Hvala ti što si me naučila da je medicina nije kuverta i nije samo posao. I hvala ti što si pokazala da i u najmračnijim vremenima ljudskosti ima nade – jer postoje ljudi poput tebe.
Fotografije: Privatna arhiva
