Monika Herceg jedna je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja, dramatičarka i aktivistica. Dobitnica je više od 20 prestižnih nagrada, a njezina djela prevedena su na više od 20 jezika. Ističe se osebujnim, snažnim i prepoznatljivim pjesničkim glasom, bogatom metaforikom, feminističkim i ekološkim podtekstom te dosljednim prikazom ženskih i marginaliziranih iskustava. Njezin stil je organski, gibak, izravan, a utjecaj njezinih djela na hrvatsku i europsku književnost izuzetan.
Audioknjiga, poezija i sajam u Londonu
Ne skriva tko je ni otkud dolazi. Rođena u selu bez knjižnice, odrastala je uz knjige iz antikvarijata i otpor prema tišini koja je bila sve osim mirna. Danas, njezin poetski glas opisuje poljska nobelovka Olga Tokarczuk. ‘Bolan je, istinit i prožet nadom’, a pjesme su joj ‘kao rana kroz koju svijet svijetli.’
Herceg je nedavno s projektom book&zvook boravila u Londonu na jednom od najvećih svjetskih sajmova knjiga. Ondje je, osim vlastite poezije, predstavljala i našu novu praksu, audioknjigu kao sredstvo širenja književnosti izvan jezičnih i geografskih granica.
Naša je suradnja počela javnim snimanjem u petrinjskom parku, godinu nakon potresa, kada je čitala vlastite stihove. Zatim je snimila pjesmu ‘Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani’ u prvoj originalnoj audiozbirci Bez zastoja i bez straha, svojevrsnom aktivističkom poetskom zboru ženskih glasova. Sad je snimila Lovostaj koji ćemo uskoro objaviti kao cjelovitu zbirku.
Pročitajte više: Oslobodite ženstvo u sebi, slušajte roman ‘Vidimo se u kolovozu’
Glas je nevjerojatno moćan medij
Što se uopće po tebi tu dogodi, na tom putu od misli do pisane rečenice, a zatim njenog čujnog? Kako tebi zvuče tvoji stihovi kad ih govori neki drugi glas?
-Mislim da je glas nevjerojatno moćan medij. Kako za nas same, kada govorimo, kada se čak i deremo, kada pjevamo, kada naprosto želimo iz sebe izvući nešto što nas čini tužnima, ljutima, sretnima, što god. Glas je naš medij, zapravo. Medij unutarnjeg kojim dolazimo u svijet, kojim se reprezentiramo, kojim pokazujemo, artikuliramo. Često sam čula da ljudi, koji ne izgovaraju ono što bi trebali, koji zadržavaju svoju ljutnju, bijes imaju problema s grlom. Zato je meni poeziju bitno čitati naglas. Pjesme nerijetko čitam naglas i dok pišem, jer glas osjeća ritam bolje nego ga osjećamo dok smo uronjeni u tekst. Tada, kada pročitamo, čujemo i lomove u tekstu. Mislim da je upravo glas sjajan detektor jasnoće, ne samo ritma teksta. Tako da je meni i za poeziju bitno da može živjeti kroz glas, da može živjeti kroz moj glas, kako i kroz tuđi. Samim time, proširila bih situaciju na književnost općenito, shvatila sam koliko ju je bitno i slušati, jer to je jedna sasvim druga vrsta „učitavanja“ teksta u nas. Glas je moćan, moćan i trebamo sami sebi dozvoliti da osjetimo sve mogućnosti našeg glasa. Zato ja i sama volim čitati poeziju naglas, kako svoju, tako i tuđu.
Audioknjiga je tehnologijom omogućen izrazito intiman format, knjiga nam doslovno ulazi u uho. Što ti se u tom mediju čini moćnim, a što izazovnim?
-Rekla bih da je proces kako sam ga nazvala gore, „učitavanja“ u nas, nevjerojatno bitan, i on se zaista događa kroz oči, kroz uši. Nerijetko je tu i dodir, ali za umjetnost su oči i uši nekako ipak ključne. Tako da mislim da su audioknjige naprosto proširenje iskustva čitanja, točnije iskustva knjige. Iskustvo knjige za nas je kao ljude ključno jer preko knjiga, preko tuđih priča mi zapravo shvaćamo svijet bolje nego ga shvaćamo iz svoje poprilično ograničene perspektive. Knjige nam pomažu da dobijemo uvide u iskustva koja vjerojatno nikada ne bismo mogli steći. Na kraju, mi sami smo živuće knjige; neprestano ispisujemo vlastita sjećanja. Jasno je kako se dvoje ljudi neće jednako sjećati istog događaja, niti ćemo se mi sami tog događaja na jedan način sjećati iz istih točaka vremena. Mi neprestano pišemo naše iskustvo, zapisujemo ga u nas, interpretiramo, stvaramo priču. Priča je ključna, čak je su i naša traumatska iskustva poznata kao trenuci kada smo izgubili sposobnost da jasno kažemo što nam se dogodilo, da ispričamo priču.
A audioknjiga naprosto na sjajan način postaje dodatna mogućnost kako doživjeti priče, poeziju, književnost općenito. I sjajno je rješenje posebice za naš užurbani, kaotični svijet, kada je teško posegnuti za knjigom, jer smo u stalnom putovanju, presjedanjima.
Dapače, čak nam je lakše audio knjige imati sa sobom u svim onim trenucima kada radimo i stvari koje zaista možda ne želimo, poput, ne znam, peglanja (doduše, ja ne peglam, haha), ili čišćenja. Meni su sjajan suputnik na dugim i kratkim relacijama. Shvatila sam primjerice da su mi idealne i kada sam navečer previše umorna da bih čitala, a imam potrebnu umirit se tekstom.
Pročitajte više: Milijunima žena je audioknjiga saveznik, luksuz koji si mogu priuštiti. Donosimo domaće preporuke
S nama si u ožujku bila i na London Book Fairu, gdje smo izlagali pod motom Listen to Croatia – Giving Every Language A Voice. Kako ti se čini pozicija audioknjige u svijetu? Gdje smo mi u toj slici?
-Evo, prije nego skočim do Londona, idem do Ukrajine, gdje sam bila nedavno. Pričala sam tamo s jednom Ukrajinkom, ona putuje često po našim prostorima radi istraživanja, i ima veliku želju naučiti jezik. I uto mi pokaže aplikaciju book&zvook i kako upravo sluša knjigu Mire Furlan. I da joj upravo ta mogućnost daje lakši doticaj s jezikom kada nije na terenu.
Mislim da su audioknijge zaista rastuća industrija, što je trend posvuda u svijetu. I sjajno je da u svom malenom jeziku imamo i mi naš brand, koji je zapravo zaista jedinstven, jer se te knjige rade s pažnjom, jer se pazi na atmosferu, i na niz drugih stvari. Ali ne samo da je to bitno za nas ovdje, ostati u jeziku, imati mogućnost da u trenutku kada audioknjige žive sve više i ljudi ih sve više slušaju, slušamo na hrvatskom jeziku. To je način na koji čuvamo jezik. Pa, ako je istina da će zaista naši učenici dobiti vaučere za knjige prema modelu nekih razvijenih zemalja (što mislim da je sjajna mjera), u vaučere nužno moraju biti uključene i audioknjige. Također, ljudi koji su odselili, koji traže spone sa svojim jezikom, za njih je taj povratak jeziku također neizmjerno bitan, a trebao bi biti bitan i nama.
Lovostaj će uskoro dobiti englesko izdanje, u prijevodu Marine Veverec na američkom će tržištu ta zbirka bit dostupna od jeseni. Iz book&zvook produkcije simultano će na globalno tržište biti lansirano i audioizdanje, u interpretaciji glumice Mie Zare uz akustičke improvizacije Filipa Merčepa. Tvoja je poezija prepoznata i nagrađena na europskoj razini, a tvoje knjige prevode se i čitaju i izvan granica jezika u kojem pišeš. To je golem uspjeh za tako nježne godine, da parafraziram Arsena Dedića. Što na to sve kaže tvoja mama?
-Moja mama je… i sad gledam evo dugo u ovu rečenicu. Ne znam zapravo što kaže na sve to, možda ni ja sama ne znam što mislim o tome. Više je, kako je to i kod nje, a tako je očito i kod mene, nešto što se događa, ali ne mislimo o tome, u nas obje bitna je ona praktična strana, riješiti bazične potrebe, i pitanje može li u ovom slučaju pisanje i kako postojati uz ovaj stvarni život. Tako da ni ja ne razmišljam puno o svemu što se događa, pokušavam naprosto naći vrijeme da pišem, što je sve teže jer, naravno, ne živimo u zemlji gdje se od pisanja živjeti može. Čeka me knjiga poezije nova, čekaju me dramski tekstovi, čeka me roman, koji završavam, i drugi koji je već nekako počeo rasti. A za svaki se tren pisanja moram izboriti.
Mislim da je i moja mama kao i ja, sretna da ne gladujem, da ne gladujemo, kao ona nekad kroz njeno djetinjstvo, ili nakon rata, i da smo s vremenom naučile da moramo pustiti ljude da nas vole kako nas znaju voljeti. Netko nam ne može reći da nas voli, meni moja mama to nikada nije rekla, ali je tu kad god trebam pomoć, uvijek uskače kada putujem zbog pisanja, i možda to sve ne bi ni bilo moguće da nemam njenu podršku. A ta mi podrška govori da je svjesna da radim nešto što moram nastaviti raditi. A ja pišem jer pisati moram, pa onda spavam još i manje (smijeh). Jednom sam mamu odvela na promociju knjige (moje), rekla je da joj je bilo strašno dosadno (smijeh) pa to više ni ne pokušavam raditi.
Autorica: Ljubica Letinić, book&zvook
Ilustracija: book&zvook
