Ratko Mavar je hrvatski fotograf i samostalni umjetnik rođen 1963. godine u Zagrebu. Završio je fotografski odjel Škole primijenjenih umjetnosti 1981. godine, a tijekom svoje karijere bavio se umjetničkom, reklamnom i novinskom fotografijom. Dobitnik je brojnih nagrada, autor više samostalnih i skupnih izložbi, a posebno je poznat po svom projektu “Body Art Photo” koji je započeo prije više od deset godina. U tom projektu Mavar fotografira žene u crno-bijelim aktovima. Fotografije su fokusirane na svjetlo, sjenu, linije i konture, stvarajući estetski dojmljive slike koje izbjegavaju vulgarnost i eksplicitnost.
Žene različitih profesija
U projektu su sudjelovale žene različitih profesija i životnih iskustava, uključujući odgojiteljice, računovotkinje, sutkinje i direktorice. Mnoge od njih su se odlučile na sudjelovanje kako bi obilježile važne trenutke u svom životu, poput pobjede nad bolešću ili izlaska iz teških životnih situacija. Body Art Photo dobio je svoj materijalni oblik kroz izložbu i promociju fotomonografije koja se održala u Zagrebu u Atelieru LM, a povod našem razgovoru je i najava sljedeće izložbe i promocije u Rovinju 12. srpnja u galeriji Batana.
Javnosti ste poznati kao fotograf koji se ostvario u novinskoj, komercijalnoj i umjetničkoj fotografiji. Kako je to krenulo?
-Cijeli moj životni put je posvećen fotografiji. Još u osnovnoj školi sam se divio čudu stvaranja fotografije od snimke na filmu, preko razvijanja negativa i povećavanje na fotopapir. Dok su drugi iza škole igrali nogomet, ja sam u školskom fotolaboratoriju istraživao tajne prenošenja stvarne slike na papir. Još i danas se sjećam mirisa tih kemikalija dok se na fotopapiru uronjenom u razvijač pred mojim širom otvorenim očima polako pojavljivala slika. To je zaista pravo čudo, pa iako danas do u detalje razumijem analogni postupak i sve zakone optike, fizike i kemije… uvijek ću se pred tom idejom da je stvarnu sliku moguće prenijeti na papir čuditi kao malo dijete i iznova se radovati svakoj dobroj fotografiji.
Danas se, doduše, slika ne prenosi preko osvijetljenih zrnaca srebrnih halogenida u fotografskoj emulziji nego preko piksela u elekroničkom senzoru, ali i dalje je princip isti. Latentna slika prije je bila zapisana na filmu, a sada na memorijskoj kartici. Ona se ne pojavljuje više na fotopapiru nego na ekranu mobitela ili monitora, ali i dalje vjerujem da fotografiju zapravo stvara autor pomoću tehnike, analogne ili digitalne. Bitna je njegova ideja, a realizacija se može naučiti.
Kad je to postao vaš posao?
-Moja me velika ljubav i hobi odvela u svijet profesionalne fotografije i već nekoliko desetljeća je to moja jedina profesija od koje živim. Nakon ranog perioda u kojem sam predavao tehničku kulturu djeci i mladima, krenuo sam raditi u novinama gdje sam ubrzo postao urednik fotografije. Prvo su to bili mjesečnici, tjednici i na kraju dnevne novine. Biti urednik u jednom tako velikom sustavu je obično vrhunac karijere fotografa, ali meni je nakon osam godina bilo dosta. Iako sam nekoliko godina u nizu za svoje novinske fotografije dobio nagrade struke, u dnevnoj novini gdje je fotografija brza i potrošna roba, shvatio sam da mi je postalo profesionalno neispunjavajuće, pa sam se odlučio za nove izazove.
Posvetio sam se ozbiljnom samostalnom radu u komercionalnoj i umjetničkoj fotografiji, ali novinsku nisam zapostavio. I danas sam urednik fotografije u poslovnom tjedniku Lider u kojem s uživanjem snimam reportaže, ilustracije i portrete zanimljivih ljudi. U Lideru se visoko cijeni kvaliteta fotografija i one su izvrsno plasirane kao ravnopravni dio sadržaja.
Što vas je potaknulo da pokrenete projekt Body Art Photo?
-Nakon što sam veći fokus stavio na umjetničko djelovanje, struka je i to prepoznala pa sam vrlo brzo primljen u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Moj umjetnički opus je počeo s pejzažima i stvarno sam s radošću odlazio u prirodu, ustajao u pet da bih uhvatio prvu jutarnju maglu nad nekom dolinom, penjao se po brdima i disao punim plućima usprkos težini fotografske opreme na leđima. Rad u prirodi je prekrasan. Biti u skladu s njom, pratiti njene promjene u danu i po godišnjim dobima… Taj trud je rezultirao s postavljenjem nekoliko izložbi i fotomonografija koje smo nas nekoliko zaljubljenika zajednički izdali u vlastitom trošku.
Projekt Body Art Photo je nastao slučajno u unajmljenom studiju dok sam fotografirao jednu poznanicu koja me zamolila da napravimo fotografije za poklon njenom partneru. Oboružala se sa svim erotskim rekvizitima, štiklama, halterima i donjim rubljem i sve smo to pošteno odradili dok iz nekog razloga nisam predložio da skine sve. Pristala je i tada se promijenila energija. Ostala je ona, autentična, ona koja ne treba zadovoljiti ničija očekivanja, bez uloga i moranja. Shvatio sam da je odjeća zapravo maska, da je zapravo dio uloge i da udaljuje od iskrenog izražavanja sebe. Žene su posebno stjerane u okvire koje određuje društvo već stoljećima. Otkrio sam da se one u sigurnim uvijetima brzo opuste i tada izvrsno do izražaja dođu sve one prirodne karakteristike koje inače ne smiju pokazivati – ženstvenost i senzualnost. To se, nažalost, tako često pogrešno tumači pa se senzualnost miješa sa seksualnosti, a ženstvenost s nemoralom.
Zadao sam si misiju da kao muškarac barem malo pomognem da se to ispravi kad su već muškarci većinom zaslužni za te okvire o kojima pričam. I ne moramo ići tako daleko do spaljivanja žena na lomačama jer su ih zbog njihove prirodnosti proglašavali vješticama, dovoljno je vidjeti što se u našem društvu događa danas. Spomenut ću samo činjenicu manjih plaća za isti posao, pojam “staklenog stropa” u napredovanju, podjelu na muške i ženske poslove u kući, optužbe za neprimjereno ponašanje ili odijevanje. To ide čak do toga da im se nameće što i kako da govore.
A ona žena iz studija na kraju nije ni pokazala fotografije svom partneru, kamoli mu ih poklonila. I zaista, velikom većinom te fotografije budu zapravo za njih. One fotografije poklanjaju same sebi, dakle najvažnijoj osobi u životu.
Vaš rad se odlikuje minimalizmom – bez odjeće, nakita i rekvizita. Kako ste razvili taj stil?
-Da bi potpunu likovnu pažnju usmjerio na ženu i na njeno tijelo, morao sam potpuno sažeti na najvažnije i iz kadra izbaciti sve suvišne elemente ambijenta, rekvizite, odjeću i nakit. Sve ono što inače daje poruku o osobi koja ih nosi. Društvenu, modnu, klasnu, vjersku, kulturološku… a ja želim dobiti njenu autentičnost ženske prirode. Naravno da je meni kao fotografu takav način puno teži jer odjećom možemo i prikriti neke “nesavršenosti”, pa se puno više bavim svjetlom i sjenama. U fotografsku sublimaciju ubrajam i to što na mojim fotografijama nema boja. Crnobijele fotografije bolje opisuju formu i oblik, a manje površinu. U ovom slučaju boje bi odražavale površnost, a moj cilj je da “uhvatim” energiju, ono iskreno i dubinsko. To me inače “pali”, otkriti što se nalazi u samoj srži neke ideje ili neke osobe. Hm, znam da nije baš jako popularno u ovom brzom i površnom svijetu ali to sam ja…
Svi koji pratimo društvene mreže ili kulturnu scenu Hrvatske, uočili smo vaše aktove koji izgledaju kao najljepše skulpture, i pomislile zašto ne bih i ja stala pred Ratka? Što mislite, što žene najviše privuče vašem pristupu?
–Društvene mreže i razni filteri nametnuli su preporučljivi izgled žene, pa mi se one u studiju često počnu ispričavati zbog ožiljka od carskog reza, zbog obješenih grudi, zbog strija i celulita… Umirim ih i kažem da me ne zanima instagramski izgled nego da ja fotoaparatom “klešem” figuru stvarne žene. Njima posvećujem ovaj projekt i njima dižem spomenik. Zato podsjećaju na skulpture. Uostalom, ima li veće moći od toga da žene mogu na svijet donijeti novi život, dijete?
Vjerujem da se ti moji stavovi zrcale kroz fotografije koje radim i to žene svojim nepogrešivim senzorima prepoznaju i jave mi se s punim povjerenjem. Sve ono što žene vide u svom zrcalu, sve tragove godina, života i gravitacije, sve to bude nevažno i nezamjetno pred onim što emitiraju svojom pojavom. Kao što muškarac ne mora nužno imati savršeno tijelo da bi bio privlačan ženama, tako je i obrnuto. Više vrijedi iskreni osmijeh pun radosti nego savršen oblik nosa ili noge bez vena.
Vaše fotografije imaju terapeutski učinak jer to su tijela ‘običnih’ žena…
– Baš tako. Sve su to “obične” žene, nisu manekenke i fotomodeli. To su žene koje su hrabro odlučile posvetiti trenutak pažnje sebi i u foto studiju postati dive. Ponavljam opet da se tamo događa čarolija promjene jer izaći iz svih uloga i iz odjeće nekako probudi ono prirodno kod žene. Tamo se pobijeđuje sram i zakoračuje se prema prihvaćanju sebe i prihvaćanju svog tijela. Budući da su većinom to odrasle žene koje su sakupile životna iskustva ili rodile djecu, ta iskustva su naravno ostavila i svoje tragove na izgledu. Stoga je prihvaćanje vlastitog tijela vrlo važno, no ne i jednostavno. Kod mene između objektiva i njenog tijela nema odjeće koja bi skrivala “nedostatke” . A kada nema skrivanja, prepuštanje sigurno ide lakše. I najmanji trag nelagode nestaje već nakon par minuta, a fotografije prikazuju baš onu divu kako se osjećala tada. Sve one govore o nekoj vrsti terapije koje su osjetile u studiju jer osmijeh nakon završenog snimanja nisu mogle skinuti danima.
Na kavi prije snimanja uvijek pitam za motive. Ponekad je to vezano za rođendan, za proslavu nekog poslovnog uspijeha, za rastavu, za pobjedu nad bolešću… Nekoliko žena se javilo prije mastektomije, dakle za uspomenu na izgled prije operacije. Jedna žena je izjavila da želi da jednog dana njeni unuci vide kako je njihova baka bila hrabra i lijepa. Neke jednostavno žele pobijediti strah koji im je nametnut. Ono što znam i što me motivira da nastavim s radom na projektu je to da taj photosession sigurno osnažuje žene. Hrabrost kojom su pobijedile strah ih čini odlučnijim u zauzimanju za sebe u ostalim poljima života, a doživljaj biti ona diva prema kojoj su okrenuti svi reflektori i objektivi duboko se urezuje u samopouzdanje.
Čak i one žene koje samo gledaju tuđe fotografije one mogu inspirirati da naprave nešto što se inače ne bi usudile, ma što god to bilo.
Kako se dogovarate, kako “birate” žene i na koji način iz njih izvučete takvu senzualnost i ženstvenost?
-Nikad ne biram. Nikad ne nagovaram. Smatram da je je poštenije da se one same jave kad osjete da je došlo vrijeme i kad osjete želju. E baš ta želja je ključna za dobru fotografiju jer se ona osjeti na slici, o toj energiji stalno govorim i koliko je ona važna. Sumnjam da bi fotografije toliko odzvanjale svojom senzualnošću kad bi na njima bila nezainteresirana i suzdržana osoba, ona čije tijelo ne vapi za izražavanjem ženstvenosti. Zato redovito objavljujem fotografije, naravno samo one za koje sam dobio dozvolu, a na njima je da ih vide i da odluče je li to za njih ili ne. A to odlučivanje može trajati nekoliko dana, ponekad i nekoliko godina. I to je u redu jer se stalno mijenjamo i trebali bi poštivati tajming. Ako sada nije vrijeme, ne može se ništa na silu.
Čak i kad mi se jave neki koji bi ženi poklonili fotografiranje kod mene, prvo provjerim je li ona vidjela moje slike. Ako nije, preporučim da joj pokažu i da mi jave njenu reakciju. U ovom projektu se ne odrađuje obaveza nego se kreira slobodnom voljom.
Kako stvarate opuštenu atmosferu povjerenja i sigurnosti?
-Rekao sam da se najprije nađemo na kavi, a ako je iz drugog grada, čujemo se telefonski. Objasnim kako će teći snimanje, dam tehničke upute, a ona obično priča o sebi i o razlozima zašto se prijavila. U tom razgovoru bolje upoznam osobu i to mi puno pomaže da odaberem poze koje baš njoj odgovaraju, koje opisuju njen život, njene stavove. Osjećam se vrlo bogat jer ti razgovori i upoznavanja me obogaćuju. Kad netko odluči skinuti odjeću preda mnom, razumljivo je da onda i u razgovoru skine maske i bude iskrena. Zbog te iskrenosti sam s nekima ostao dobar prijatelj, nadam se za cijeli život.
U foto studiju je ugodna i opuštena atmosfera. Na početku kažem da u bilo kojem trenutku može odustati i prekinuti snimanje, bez obzira na razlog, zbog nelagode ili zbog umora. Naravno, to se nije nijednom dogodilo, zapravo pitaju “zar smo već gotovi?”. I onda dođu ponovo za godinu, dvije.
U fotomonografiji Body Art Photo sudjelovalo je oko stotinu žena. Koje ste osobine ili priče tih žena najviše cijenili?
-Na početku sam ispričao kako je krenulo – slučajno. Dalje se projekt počeo razvijati sam od sebe. Javile su se neke prijateljice, pa njihove prijateljice, da bi se sve proširilo na javni prostor. Reakcije su bile izvrsne, a počeli su i pozivi na izložbe, upiti za intervjue… A broj žena je samo rastao. Na početku me to malo zabrinulo jer sam bio uvjeren da ću u tim vrlo strogim pravilima koje sam si zadao vrlo brzo potrošiti sve poze i da će mi ponestati inspiracije. Do sada ih je prošlo gotovo 120 i svaki dan mi dolaze nove i nove ideje. Svaka žena je različita, pa tako i svako snimanje na kraju bude drugačije. Ponekad imaju svoje ideje, a najčešće se prepuste da ih vodim od početka do kraja. Po tome se vidi koliko povjerenja imaju u mene, a u meni to budi još veću odgovornost.
Javljaju se žene različitih dobi i različitih profesija no ono što im je zajedničko je to da žele slobodno izraziti svoju ženstvenost i na neki način vratiti fokus na sebe. Ne smatram da su one tu zbog mene kako bih lakše radio umjetnost i ne zovem ih svojim modelima nego aktivnim suučesnicama u stvaranju umjetnosti. Te fotografije nastaju u zajedničkoj atmosferi poštivanja i kreiranja. Koliko je ta interakcija dvoje ljudi u foto studiju snažna i povezujuća u stvaralačkom zanosu i prepuštanju trenutku slobode govori i jedna crtica iz razgovora s jednom ženom: Rekao sam joj da na snimanje može povesti muža ako će se osjećati sigurnije i da on meni ne bi smetao. A ona je mudro odgovorila: Neću, jer bi on meni smetao. Shvatio sam koliko je bila u pravu i to više ne govorim. Ponekad je lakše biti opušten s nepoznatom osobom od povjerenja nego s poznatom jer taj blizak odnos zna biti opterećen oprezom i premrežen raznim pretpostavkama i očekivanjima.
Pročitajte više: Hrabra žena iz Duge Rese: “U teretani sam pobijedila tri karcinoma, a onda pokrenula biznis”
Što mislite zašto je naše društvo i dalje zatvoreno prema golotinji? Kako da prestanemo tabuizirati žensko tijelo?
–Nagost je prirodna. Sve u prirodi je golo. Neprirodne su samo misli koje imaju neprirodni ljudi. Iz tih neprirodnosti nastaju devijantni postupci i nezdravi odnosi. Pratimo koliko u zadnje vrijeme ima femicida. Muškarci misle da posjeduju ženu i ako se pobuni, ona strada od njegove ruke. To je tužno, ali i zabrinjavajuće. Ljudski stavovi ubijaju ljudsku slobodu.
No, vratimo se na nagost. Ona ne bi trebala nikoga vrijeđati ni uznemiravati ako ima čistu namjeru. Sad dolazimo do pornografije gdje je namjera zarada, pa ta golotinja daje potpuno drugu poruku. Fotografije koje ja radim nikad nisu eksplicitne i poze ne odašilju poruku “kupi me” nego “prihvati me”. Nesuptilnim ljudima je teško razlikovati razliku između te dvije poruke, pa mi neki muškarci šalju poruke kako bi bilo bolje da se neki dijelovi tijela jasnije vide. Njih jednostavno uputim da odu na specijalizirane portale za muškarce gdje će bolje zadovoljiti tu potrebu za jasnoćom.
Od Egipta, Grčke i Rima gdje je golotinja u sportu i umjetnosti bila normalna, pa sve do Srednjeg vijeka i proglašavanjem tijela nečistim, prošlo je puno vremena. Službena vlast i službena religija nam određuje kako ćemo se odijevati, kako ćemo se ponašati i u što ćemo vjerovati.
Nadam se da i ovaj moj projekt malo pomaže da se žene oslobode straha od osude i onog što je puno opasnije – autocenzure. Vjerujem da je čista ljepota snažnija od prljavih misli jer zapravo izvorna ženska priroda je senzualnost. Inače po definiciji, senzualna osoba je “ona koja se odlikuje razvijenom sposobnošću primanja osjetilnih doživljaja”. Nije li to točan opis žene? Muškarci možda nikad neće razumjeti ženski mozak, njihove emocije, njihove potrebe i iz tog nerazumijevanja će ih proglašavati ludima i pokušavati držati pod kontrolom.
Ja se trudim potaknuti ono “neprihvatljivo” ponašanje i omogućiti prostor da iskažu svoje “ludilo”. Smiješ biti luda, emotivna, ranjiva… jednostavno smiješ! A fotografije ostaju kao dokaz i podsjetnik na trenutke kad su bile lude i usudile se pokazati svoju autentičnost.
Fotomonografija koju ste izdali je kruna tog projekta. Kakav je zasad feedback?
-Knjigu Body Art Photo sam pripremao mjesecima i zaista sam zadovoljan rezultatom. Ima oko 300 stranica, teška je dva kilograma i u njoj je 280 fotografija aktova. Nije to klasična fotomonografija u kojoj želim pokazati svoje likovne radove, jer u njoj osim fotografija stoje i izjave žene koje su sudjelovale. Ta svjedočanstva iz prve ruke o tome kako su došle do odluke i kako su doživjele snimanje i kako su se osjećale nakon toga… sve to daje jednu višu dimenziju sukreiranja fotografija. Mogu reći da je knjiga umjetnička, ali i doživljajna. Za to su zaslužne sve one divne žene čija ljepota je oplemenila ovaj svijet.
I sve poslove oko knjige su isto tako napravile žene: dizajn, prijevod, lekturu… i na kraju, promociju u Zagrebu sam tako isplanirao da bude održana baš na Dan žena.
Osim fotomonografija objavljujete i prozu?
-Pisanje mi ne ide s jednakom lakoćom kao fotografiranje, no i dalje uživam u tome. Izdane su moje dvije knjige: “U božjem lunapraku” i “Princ šume” koje imaju za temu istraživanja vlastite duhovnosti i njene interpolacije u materijalni svakodnevni život. Prva je autobiografska i pisana je u formi dijaloga, a druga je roman o mladiću koji kroz upoznavanje tajni prirode otkriva svoj unutarnji svijet i svijet energija. Pisanje je moja druga ljubav i nekako se poklapaju u mom svijetu kreativnog izražavanja.
Ukratko mogu reći da fotografijama pričam priče, a riječima opisujem slike.
Na kraju bih se još jednom zahvalio svim ženama koje su prepoznale moju ideju projekta i uključile se, a jednako tako poručujem i svima koje se predomišljaju, koje ne vjeruju da njihovo tijelo može poslužiti za umjetničko djelo, koje misle da su prestare, predebele, premršave, prebilošto… vjerujte sebi, mijenjajte svoja nametnuta uvjerenja jer samo tako možete mijenjati sebe, a tako i cijeli svijet.
Fotografije: Ratko Mavar/ Naslovna fotografija: Boris Ščitar
