Od Petrinje do Beča, od korporacije do poduzetništva, od osobne borbe do poslovnog rješenja koje danas pomaže mnogima. To je priča marketinške stručnjakinje Maje Puškarić, no nije riječ o linearnom uspjehu, već o neprekidnoj transformaciji, majčinstvu punom izazova i hrabroj odluci da život učini boljim ne samo za svoju obitelj, nego i za druge.
Iz korporacije u vlastitu agenciju
Maja Puškarić (44) odrasla je i radila u Petrinji. Iako je završila studij turističkog menadžmenta, pronašla se u marketingu te je 12 godina radila u korporacijama poput Valamara i Gavrilovića, a potom je s dvije partnerice pokrenula marketinšku agenciju. Paralelno s poslovnim uspjesima, njezin se obiteljski život oblikovao kroz tihe, ali jasne znakove da je jedno od njezine troje djece drukčije.
Već u dobi od dvije i pol godine počeli su primjećivati sitne, suptilne znakove da se Gabrijel razvija na drukčiji način. U to vrijeme bio je hospitaliziran radi sumnje da boluje od leukemije, no zbog bolničkih pravila, roditeljima nisu dopustili ostanak u bolnici. Teške i izrazito bolne pretrage poput vađenja koštane srži dječak je prolazio sam, ali nijednom riječju o tome nije govorio niti je roditelje pitao zašto nisu s njim. Oporavio se, no situacija je Maju nastavila zabrinjavati.
„Nije znao okretati pedale, nije se ljuljao, znao bi mi nešto početi pričati iako sam usred telefonskog razgovora, a često se nije odazivao na svoje ime. Bio je nježan, apstraktan u crtanju i izrazito osjetljiv na promjene rutine“, prisjeća se Maja.
Zbog motoričkih teškoća vodili su ga na terapije u Sobu za senzoriku, a kako je imao poteškoća s izgovorom pojedinih glasova, plaćali su mu i logopeda. Primjećivali su napredak na tim poljima, ali i dalje je bilo sitnica koje se nisu uklapale u razvojni obrazac njegovih vršnjaka. Svoje sumnje Maja je podijelila s majkom, a ona je ubrzo dala i prve smjernice koje su pokrenule lavinu.
Pročitajte više: Snaga jedne mame: Balansira posao, terapije i ljubav, stvorila mrežu nade za roditelje djece s Downom
Gledali su me kao da nisam normalna, kao da želim bolesno dijete
Naime, majka je na TV-u gledala intervju s liječnicom iz Psihijatrijske bolnica za djecu i mladež koja je govorila o Aspergerovom sindromu. Riječ je o poremećaju iz spektra autizma koji podrazumijeva visoku funkcionalnost, ali poteškoće u društvenoj interakciji.
„Nazvala me i rekla mi da misli kako Gabi ima upravo tu dijagnozu. Odmah sam otišla pedijatrici, opisala joj situaciju i zamolila uputnicu za Kukuljevićevu. Pedijatrica je reagirala kao da sam ja problem, kao da želim bolesno dijete i na jedvite jade nakon mojeg inzistiranja dala mi je uputnicu“, prisjeća se Maja koja se nadala da će konačno dobiti odgovor na pitanje zašto je njezin sin drukčiji od ostale djece.
„No to se nije dogodilo. U Kukuljevićevoj su nam rekli da nam je sin emocionalno i socijalno zaostao te da nema govora o autizmu. Suprug i ja smo se počeli preispitivati, sumnjajući u sebe. Tako je došlo i vrijeme za upis u školu, pa smo mislili da će pri procjeni stručnjaci upozoriti ako primijete odstupanja. Ni to se nije dogodilo“, nastavila je Maja govoreći kako je njezin sin krenuo u prvi razred osnovne škole i već se na početku susreo s problemima.
„Imao je problema s pisanjem. Slova su mu bježala, pisao je dijagonalno jer nije prepoznavao redove, ruka ga je boljela, nije stizao pisati“, priča Maja koja je u to vrijeme s kolegicama vodila svoju marketinšku agenciju.
Iz osobne potrebe do rješenja za stotine djece
„Kako bih Gabiju olakšala pisanje, osmislila sam posebne papire s drukčijim crtovljem i vizualnim oznakama. Gubio je te papire, pa sam s kolegicama došla na ideju da ih pretvorimo u bilježnicu. Dodatno smo dizajnirali crtovlje u posebnoj plavoj boji oko bijelih redova, a dodali smo i smiley na dnu stranice radi orijentacije jer djeca često okrenu bilježnicu naopako. Shvatili smo, naime, da osim Gabija, sigurno ima i druge djece s istim problemom. Bilježnicu smo tiskali i ponudili knjižarama, i evo, 10 godina poslije, još se prodaje. Asortiman smo proširili i bilježnicom s kvadratićima za matematiku“, kaže naša sugovornica objašnjavajući kako je uz sav trud i pomoć Gabrijel jedva završio prvi razred.
„Tad smo ponovo krenuli tražiti pomoć. Bili smo kod pedijatra endokrinologa jer je Gabi bio izrazito sitan, pa smo radili EEG, pa sam molila pedijatricu da nam da uputnicu za Goljak. Svi su nam govorili da nema razloga za zabrinutost i da je sve u redu. A onda sam čula za Edukacijsko rehabilitacijski fakultet i njihov dijagnostički centar“, objašnjava Maja koja je bila odlučna pronaći odgovore na pitanja koja su je mučila.
„Gabi je tad već imao osam godina, a zadnje tri smo tražili dijagnozu. Psihologinji s kojom smo razgovarali trebalo je 15 minuta i odmah je rekla da naš sin ima Aspergerov sindrom. Ta je dijagnoza bila konačna potvrda da su naše sumnje opravdane. Smijala sam se i plakala istovremeno jer sam s jedne strane osjetila nevjerojatno olakšanje, a s druge ogroman strah. Pitala sam se kako ćemo sad dalje“, objašnjava Maja.
U drugom razredu uspjela je sinu osigurati asistenta u nastavi. Istovremeno, Maja je proživljavala najteže životne trenutke. Kaže da ni sama ne zna kako joj je polazilo za rukom baviti se poslom i specifičnostima poduzetništva koje zahtijeva izniman trud i angažman, skrbiti za troje djece i njihove specifične aktivnosti, školu i potrebe.
„Tad smo imali i farmu zečeva u selu kraj Petrinje. Bilo je dana kad bih sređena, u odijelu, išla na neki važan sastanak u Zagreb, a prije toga bih navlačila čizme i stajala u blatu do koljena jer sam morala nahraniti zečeve“, prisjetila se Maja.
Suprug koji se bavi prodajom bio je uvijek na raspolaganju, no zbog poslovnih putovanja često se nije mogao posvetiti obitelji kao što je to njoj dopuštao fleksibilan raspored. Dodatno, njegova tvrtka ima podružnicu u Beču te je po nekoliko tjedana radio ondje.
Slom i prekretnica
„Ipak, bilo je to iscrpljujuće i jedan dan sam rekla: ‘Ne mogu više.’ Gabi je trebao krenuti u peti razred, 13 novih učitelja – i ja ih sve trebam educirati kako da s njim rade? Nemoguća misija. Suprugu sam rekla da više ne možemo sami i treba nam pomoć. Prijedlog je bio da se preselimo u Zagreb ili u Njemačku gdje imam rodbinu“, nastavila je Maja.
I tada se dogodila prekretnica. Suprug je dobio ponudu za stalan posao u Beču uz osiguran stan i auto i nije više dvojbe što učiniti. Maja je odlučila staviti na čekanje karijeru, poduzetništvo i svoj život kako bi se posvetila djeci.
„U Beču je Gabrijel upisao školu za djecu s autizmom. U razredu je imao osmero djece s dvije učiteljice, taksi prijevoz do škole. Za nas je to bio san“, kazala je Maja.
Od bilježnica do terapijskih dekica
Nakon što se obitelj snašla i priviknula na novi život, Maja je pokrenula konzultantsku tvrtku specijaliziranu za osobni brending i LinkedIn, no otvorio je prostor za realizaciju ideje koja se rodila godinama ranije.
„Gabi je imao osam godina kad smo jedva pronašli i kupili mu prvu terapijsku dekicu, tzv. weighted blanket. Riječ je o dekici punjenoj staklenim perlicama težine oko dva i pol kilograma koja svojim pritiskom pomaže u smirivanju ljudi s ADHD-om i autizmom, ali i u suočavanju sa stresom“, priča Maja koja je već tada mislila da je šteta što takav proizvod nitko ne proizvodi za domaće tržište.
Ovih dana počela je primati prve narudžbe, a tijekom sljedećeg mjeseca prvi kupci će dobiti svoje dekice koje se proizvode u Sloveniji, navlake se šivaju u Petrinji, a Maja prodaju vodi iz Beča.
„U planu imamo i proizvodnju ‘deep pressure’ odjeće, prve takve u svijetu. S dizajnericom razvijam odjeću koja izgleda kao klasični odjevni predmet, no kad je osoba u stresu može se aktivirati i stisnuti u području torza kako bi proizvela učinak čvrstog zagrljaja“, objašnjava Maja ističući kako to ne pomaže samo osobama s teškoćama, nego i ljudima koji se suočavaju sa stresom.
„Naš je cilj zapošljavanje neurorazličitih osoba u radnom okruženju prilagođenom njima, gdje će proizvoditi proizvode koji pomažu drugima. Gabi je naš motiv, ali vjerujemo da ovime možemo pomoći stotinama ljudi“, kaže Maja.
Njezin je sin u međuvremenu završio školu, no priznaje da se ne osjeća kao da mu je 18, nego tek 14 godina. Pred obitelji je novi izazov plasiranja dekica na tržište, primanje prvih narudžbi i zapošljavanje ljudi. A povratak u Hrvatsku?
„Imamo bazu, nekretnine, a ionako živimo na relaciji između Hrvatske i Austrije. Otvoreni smo za sve mogućnosti, pa što budućnost donese“, zaključila je Maja.
Foto: Privatna arhiva, Canva
