Suvremeni životni ritam podrazumijeva puno obveza i malo slobodnog vremena, a uz visoku dozu odgovornosti koju osjećaju pojedinci, to može voditi do sagorijevanja ili burnouta. Riječ je o stanju kroničnog stresa karakteriziranom kroničnom iscrpljenošću, otuđenošću i cinizmom te osjećajem neučinkovitosti i manjka postignuća, a u uznapredovaloj situaciji burnout rezultira potpunom nemogućnošću funkcioniranja na profesionalnoj i osobnoj razini.
„Moj burnout je prepoznala psihologinja kad sam radi gubitka smisla u poslu potražila pomoć kroz psihoterapiju. Tek sam tada shvatila da simptomi koje sam par godina osjećala svakodnevno – poput magle u glavi, bolova po cijelom tijelu, pojačanih otkucaja srca, čestih glavobolja, cinizma prema poslu i gubitka motivacije – nisu nešto što je normalno stanje“, započinje svoju priču poduzetnica Andreja Rambrot Malenica iz Varaždina.
Ona je burnout preživjela dvaput, a od zadnjeg susreta s njim još se oporavlja. Kaže kako je prvi burnout bio 2019. godine kad je kao poduzetnica početnica sav teret poslovanja preuzimala sama, bez delegiranja. Prepoznala je tad da stvari ne idu u dobrom smjeru, pa je usporila. Dodatno, uslijedila je pandemija zbog koje je nekoliko mjeseci posao stagnirao.
Nagli rast poslovanja i pretrpanost obvezama
„Kažu da je za oporavak od burnouta potrebno minimalno šest tjedana nerada, dakle ne raditi apsolutno ništa osim osnovnih stvari poput spavanja, jedenja, šetnji. Nakon prvog burnouta to je funkcioniralo, no drugi je bio podmukliji, nisam ga prepoznala na vrijeme pa je samim time bila situacija gora. Iskreno, ponekad se pitam hoću li se ikad uspjeti u potpunosti oporaviti od drugog burnouta“, kaže naša sugovornica koja je drugi burnout proživljavala od 2021. godine, no osvijestila ga je tek dvije godine poslije, tijekom 2023.
„Poduzeće u kojem sam suvlasnica i u kojem sam tada bila direktorica naglo je počelo rasti. U tom periodu sam se gotovo svakodnevno susretala s novim izazovima i u nekima se jednostavno nisam najbolje snašla. Konkretno, bilo je tu puno novih zapošljavanja, poneko zapošljavanje osoba koje nisu fit za tu poziciju ili se njihove vrijednosti nisu uklapale u vrijednosti. Osim toga, u to sam vrijeme mislila da na zahtjeve zaposlenika trebam govoriti uglavnom ‘da’, a to me dovelo do toga da u jednom trenutku nisam više bila sigurna vode li poduzeće naši zaposlenici ili ja koja sam ga trebala voditi“, prepričala je Andreja koja se osjećala sve lošije i tada je odlučila potražiti pomoć psihologa.
Pročitajte više: Ostvarila je sve što je društvo od nje očekivalo, doživjela burnout, a onda je napravila potpuni zaokret
Preslagivanje životnih prioriteta
„Oporavak nažalost traje i još nisam u stanju raditi punim tempom više od dva do tri sata na dan. Sve najvažnije napravim prijepodne, a za ‘nakon ručka’ ostavim zadatke koji zahtijevaju manje naprezanja. Cijelo vrijeme tražila sam načine kako se oporaviti i biti bolje. Prisilno sam uzimala dnevne stanke po par sati kada nisam radila ništa, isprobala sam razne masaže, akupunkturu“, iskrena je Andreja i kaže da je uspjela pronaći idealnu kombinaciju metoda koje su se u njezinom slučaju pokazale uspješnima.
„Najviše rezultata donijela mi je kombinacija psihoterapije, coachinga i rada na tijelu kroz razne vježbe, među kojima želim istaknuti stimulaciju živca vagusa i vježbe svjesnosti tj. mindfulness“, istaknula je poduzetnica.
Tijekom cijelog razdoblja imala je podršku supruga za kojeg kaže da se i sam našao u istoj situaciji pa je stoga dobro razumije.
„Nisam to svoje iskustvo previše dijelila s drugima jer kada bih to napravila, redom sam dobivala savjete da sam pohlepna i da samo trčim za poslom, preporučivali su mi da stanem na loptu i krenem raditi kao normalni ljudi i zarađivati kao normalni ljudi – što to god njima značilo, ne znam. To je nažalost stigma koja vrlo često prati stanje izgaranja“, upozorila je Rambrot Malenica ističući kako ljudi koji su doživjeli sagorijevanje itekako znaju da je takav stav daleko od istine.
Pogrešna percepcija burnouta kao kratkoročnog stanja
„Burnout se događa češće osobama koje imaju uredski tip posla i koje puno rade s ljudima, dakle češći je kod pomagačkih zanimanja, a daleko rjeđi kod fizičkih radnika – njima stradavaju leđa. Rekla bih da je stvar više u tomu da postoji velika potreba da se svima udovolji i/ili da više nego je potrebno, kao i to da postoji taj neki samonametnuti perfekcionizam u poslu – to što radim mora zadovoljavati vlastite top kriterije. Također, burnout se ne događa samo u kontekstu posla, već ga mogu izazvati i privatne situacije, recimo briga za starije ili bolesne ukućane, zato što je usko povezan s odnosima s drugim ljudima“, objasnila je Andreja te istaknula da u javnosti postoji pogrešna percepcija o burnoutu kao jednokratnom događaju.
„Kao kad izgubiš živce i otreseš se na nekog. Ili kao na premorenost od posla koja traje kraće vrijeme, recimo tjedan dana, pa osoba kaže da je u burnoutu. To svakako nije točno. Ovdje je riječ o nevjerojatnoj premorenosti gdje se osobe često bude vrlo umorne, nikako se ne mogu odmoriti, izoliraju se od društva i okoline, disocirane su (ponašaju se kao neki pasivni promatrač svog života, umjesto da ga žive), a vrlo često dolazi i do depresivnih stanja i/ili napadaja panike“, priča Andreja.
Dodala je kako je mnogima neugodno govoriti o proživljavanju sagorijevanja jer nailaze na osudu javnosti i stav da su se sami doveli u takvo stanje te ih se doživljava kao neuspješne.
„Kako sam u svijetu poduzetništva nekih devet godina, naslušala sam se poprilično priča sličnih mojoj, a također znam da su neke od tih osoba bile i po više godina na terapiji lijekovima, baš zato što su zapale u depresiju. Najiskrenije, ono što su dosad bile kuga, AIDS ili rak, iz moje perspektive to je sada burnout“, upozorava naša sugovornica.
„Riječ je o vrlo ozbiljnom stanju. Ljudi koje poznajem izgubili su zdravlje, obitelji, stanove… Nisu mi dovoljni prsti jedne ruke da nabrojim koliko takvih osoba poznajem, koje su si zapravo jedva spasile život. No to su osobe koje su potražile pomoć. Osobno znam i par ljudi koji su si oduzeli život, a prethodno su bili u burnoutu. Nije mi namjera nikog plašiti niti preuveličavati, želim samo da se ovo stanje shvati kao što se shvaća one najozbiljnije fizičke bolesti“, smatra Andreja.
Povratak autentičnosti i uživanju u životu
Kako bi sačuvala zdravlje, ona je promijenila pogled na život. Dodatno, u međuvremenu je postala majka što je dodatno utjecalo na promjenu životnih prioriteta uz poticaj psihoterapije i coachinga.
„Zaljubila sam se u coaching i od tog trenutka kontinuirano radim na sebi. Završila sam coaching akademiju, NLP Practitioner po drugi put, sada sam pri kraju edukacije za NLP Mastera te već imam isplanirane edukacije za iduću godinu. To mi je nevjerojatno puno pomoglo, jer sam dobila podršku – shvatila da i mnogi drugi imaju slične probleme, ali sam počela i shvaćati što mi se to točno dogodilo i zašto. Nakon svega odlučila sam napraviti velik zaokret u karijeri te sam pokrenula Centar za coaching, kroz koji dajem podršku primarno poduzetnicima, ali i svima drugima koji su izgubili smisao prema poslu kojim se bave ili čak smisao prema životu“, kazala je naša sugovornica.
Andreja kaže da je iz svog iskustva puno naučila i više se posvetila vlastitoj dobrobiti.
„Naučila sam biti sretna i smirena. Moje iskustvo prisililo me da od osobe koja radi 10 sati na dan, vodi tim, hendla sto stvari, postanem osoba koja radi četiri do pet sati na dan, više uživa u sadašnjem trenutku, ne govori svima ‘da’ i ne prihvaća sve što joj se nudi. Recimo da me taj mučni put vratio meni, onoj autentičnoj Andreji koja je godinama čamila negdje u kutu mog nesvjesnog i sada je dobila priliku da se pokaže i uživa u onom što joj ovaj život pruži“, zaključila je Andreja.
Foto: Jelena Straga/ Privatna arhiva, Canva
