Ove novinarke nam prve donose vijesti iz pogođenih područja!

Posljednjih dana naše oči uprte su prema medijskim kućama koje prenose sve informacije o razornom potresu koji je zadesio Sisačko-moslavačku županiju. Želimo znati svaku informaciju, a glavni prenositelji tih informacija su novinari svih nacionalnih televizija i medijskih kuća. Novinarke s terena, Ivana Ivanda Rožić i Ana Mlinarić, koje se nalaze Petrinji ispričale su nam zašto je novinarstvo njihova strast te zašto u situacijama kao što je ova, ne razmišljaju o opasnostima nego odlaze na takva mjesta.


Pročitajte više: Ako ste ikad mislili odustati sjetite se žene koja kuha kavu na ruševinama svoje kuće. Saznali smo više o njoj


Neke stvari koje se dogode na terenu – toliko su jake i potresne da s tim ideš spavati i s tim živiš

Ivana Ivanda Rožić je reporterka RTL televizije, novinarstvom se bavi već 15 godina i popratile je neke od najznačajnijih događaja u zemlji, ali i u inozemstvu. Glavna motivacija za odabir novinarstva kao svog puta je altruizam.

“Motivirala me prvenstveno želja za pomoći drugim ljudima. Ali i nepravda za koju sam uvijek smatrala da mora biti ispravljena. Sad vidim da nisam pogriješila jer televizija ima najveću moć. Ništa se ne može dočarati kao živa slika. Ljudski pokreti, emocije, snimke razrušenih kuća…to su stvari koje se ponekad ne mogu prepričati”, ispričala je Ivana.

novinarke s terena
Ivana Ivanda Rožić

No, ponekad je takav karijerni put dvosjekli mač jer emotivne, a posebno potresne priče za Ivanu ne završavaju kad se ugase kamere. “Neke stvari koje se dogode na terenu – emotivno su toliko jake i potresne da s tim ideš spavati, s tim živiš i dok si s obitelji o tome ponekad ne možeš prestati razmišljati.”

Unatoč svim teškoćama smatra novinarstvo divnim poslom, a nema ljepšeg osjećaja nego kad nekome može pomoći.

Trenutno je samo u pričama iz Siska, Gline i Petrinje jer ju takve priče najviše pogađaju, osobito kad ljudi ostanu bez krova nad glavom, kad se u pitanju djeca ili neke druge teške životne sudbine.

“Jedno vrijeme, u počecima karijere radila sam samo takve priče, ali s vremenom sam shvatila da sam potpuno u tome i da ne mogu razmišljati ni o čemu drugome. Sad kad se sjetim svega toga…Nekad sam se znala danima dopisivati sa sugovornicima nakon priloga i provjeravati je li sve u redu. Nakon nekog vremena, s tužnih ljudskih sudbina prebacila sam se na pravosudne priče. Iako, ponavljam, priče i reportaže s terena su nešto što će mi zauvijek ostati u srcu. Kao nešto najdraže. Jer, iskreno, kako napisati tekst o nekome ako ga nisi vidio, upoznao, dobro pogledao izraze lica? Za mene često to je vrlo težak posao”, istaknula je Ivana.


Pročitajte više: Kako se nositi s potresom?


Novinar je novinar i na slobodnom danu

Iako radni dan u “normalnim” prilikama počinje u 9.30 jutarnjim kolegijem, a traje nekad do 16, a nekad do 18.30, Ivana osjeća da nema pravog isključivanja. “Novinar je novinar. I na slobodnom danu. I na radnom. Ne možeš se ti iz toga samo iskopčati odlaskom kući. Moja obitelj na to je već naviknula.”

Ivana je već izvještavala s područja pogođenim potresom jer je bila nekoliko dana u Italiji kad ju je pogodio potres, a pratila je i zagrebački. Otkako se dogodio potres s epicentrom kod Petrinje svaki dan je na terenu, a nije ostala imuna na ljudsku dobrotu.

“Dirnuli su me svi ti silni volonteri koji dolaze iz cijele Hrvatske da bi pomogli potresom pogođenom području. Mnogi od njih imaju svoje smjene na poslu i nakon toga dolaze volontirati. Puno ljudi me oduševilo, iznenadilo, rastužilo… ma bilo je svakakvih scena. Jedna koju ću vjerojatno pamtiti cijelog života je gospođa s četvero male djece koja je dobila kamp prikolicu i toliko s tim bila sretna iako nisu bas komforni u njoj jer je ipak riječ o šesteročlanoj obitelji. Ali žena je s nama razgovarala kroz osmijeh. Iako je u selu s još samo jednim mještaninom. Bez signala. I s blatnim makadamom. Ali na pitanje zašto ne ide dolje, u selo Majske Poljane gdje su ljudi, ona mi je samo odgovorila “ma meni je ovdje super. Ne bih ja mogla među ljudima. Uostalom, bolje biti sam i dobar, nego loš među ljudima”. Tu poruku, rekla sam si, zapamtit ću definitivno za cijeli život.”

Oduševio ju je i Aco Petrović koji je nakon reportaže na RTL-u jednoj obitelji kupio montažnu kućicu, ali i jedan gospodin koji je s kamperom cijeli dan hodao po selima kako bi našao nekoga kome bi kućicu ostavio. Nakon cjelodnevnog lutanja, pronašao je jednu obitelj natiskanu u starom, malom crvenom automobilu. “E te stvari se ne zaboravljaju. To se pamti za cijeli život.”

Trenutno radi sedam dana u tjednu pa je sedam slobodna, ali kaže da uspijeva uskladiti poslovni i privatni život jer je njezin sin Gabrijel najdivnije dijete na svijetu.

Potres u Petrinji događaj je koji duboko pogađa, pod kojim je nemoguće se ne slomiti

Novinarka N1 Ana Mlinarić već od ranog djetinjstva počela je razmišljati o novinarstvu kao svom izboru. Rano je počela čitati i oduvijek ju je zanimalo što se događa oko nas. Isto tako, oduševili su je sjajni novinari kao što su Oriana Fallaci ili malteške novinarke Daphne Galizije čije ubojstvo još nije razriješeno do legendarne svevremenske Christian Amanpour.

“Najteže je raditi priče koje uključuju teške ljudske sudbine. Nikada neću zaboraviti priče stotina izbjeglica koje sam 2015. tada još radeći za Al Jazeeru intenzivno pratila. Potres u Petrinji događaj je koji duboko pogađa, pod kojim je nemoguće se ne slomiti. Ljute me teme u kojima se vidi sva nefunkcionalnost i nečinjenje države. Volim pokrivati i ulične prosvjede, covering španjolske krize 2017. sigurno je jedno od najdražih. Jedan od zanimljivijih terena bio je i prosvjed s početka ove godine u Parizu protiv Macronove mirovinske reforme.”

Radni dan na N1 televiziji traje 10-ak sati. “Često od onog prvog, našeg legendarnog javljanja u 8.10, odmah na početnu emisije Novi dan, pa do kraja dnevnika, znači iza 18 sati. Zato radimo 4 dana u tjednu, tri su nam slobodna. To su normalne prilike, a kada je izvanredna situacija zna biti i puno duže.”

Ono sto zapravo iscrpljuje kod izvanrednih situacija je što jak tempo zna potrajati i nekoliko dana. “Na slobodne dane rijetko se isključujem u potpunosti, no kada ne radim, praćenje vijesti mi ne predstavlja opterećenje, to jednostavno oduvijek radim, mislim da će tako biti i dalje, oduvijek sam znatiželjna za svijet oko nas i jednostavno volim biti informirana.”


Pročitajte više: Novinarstvo – muški sport kojim se bave žene


Jeziv je osjećaj gledati ruševine i pitati se – ima li koga ovdje

Zagrebački potres ju je kao i mnoge izbacio iz kreveta, ali tad nije radila. No, u Petrinji ju je potres zatekao u trenutku snimanja izjava. “Imam sliku zgrade ispred sebe kojoj je udar doslovno izbio zid, kao da je eksplodirao plin. Sam trenutak nije bio toliko strašan koliko prizor kada se slegnula prašina. Tada nastupa strah i briga za ljude, pitate se ima li stradalih, ima li zatrpanih, jeziv je osjećaj gledati ruševine i pitati se – ima li koga ovdje. Gledaš i navijaš, nadaš se da su ljudi ipak imali sreće da nisu nastradali. Informacije o stradalima kidaju srce, kao i to da u tome trenutku znaš da će idući dani tisućama ljudi biti izuzetno teški”, objasnila je Ana.

novinarke s terena
Ana Mlinarić

Nažalost, Banovina je ionako siromašan i nepravedno zaboravljen kraj, a država spora i iz iskustva znamo neorganizirana.

“To je stravično teško, i plakao bi nad svakom sudbinom. S druge stane, nikada, ali nikada neću zaboraviti gospodina izvučenog iz zatrpanog iz automobila iz kojeg su prije toga izvukli njegovo dijete. To je najljepši prizor koji sam ikada vidjela. Pripremala sam se na najgore s obzirom na to koliko je cigli palo, automobil je bio zgužvan kao papir. I trenutak kada čovjek izlazi hodajući na dvije noge je nešto neprocjenjivo. Svi smo stali i počeli skakati od sreće, pljeskati, ljudi su se grlili, vikali bravo. To nikada, ali baš nikada neću zaboraviti”, ispričala je Ana.

Državi nedostaje jasno upravljanje krizom!

Iskrena je da takve situacije slamaju i nju, neke na tugu, a neke na sreću. Baš u takvim situacijama počela si je dopuštati proživjeti sve te emocije čak i u programu, no trudila se ne izgubiti koncentraciju.

“Tek dan kasnije sve potisnuto krenulo je izlaziti. To je najteži teren koji sam do sada odradila i nadam se da težih neće biti”, otkrila je Ana.  

Kao i mnoge, brine ju što će biti s obnovom Banovinu jer se država još nije snašla s obnovom u Zagrebu. “Nedostaje jasno upravljanje krizom. Nije mi jasno da ekipe nisu izašle na teren i popisale sve ljude i sve njihove potrebe. Tu su se čak mogli organizirati članovi mjesnih odbora koji poznaju stanovnike tih područja…  Netko tko će u centralu doći s popisom svih stanovnika i njihovim potrebama. Zamislite, ljudi moraju prijaviti da im treba kućica!! Moraju se prijaviti da bi im došao statičar!! Govorimo o velikom području, zabačenim selima s pretežno starijem stanovništvu od kojih se mnogi koriste samo telefonom. Opet ne znamo tko pije, tko plaća.”

Ana kad je vidjela takva nesnalaženja, poželjela je sama uzeti kartu, podijeliti područja i ekipama zadatke. No, ističe da ova tema sigurno neće ispasti iz njihovog fokusa i s povećalom će pratiti kako se rješavaju stvari. “U situacijama poput ove uloga medija izuzetno je važna”, zaključila je Ana.

Foto: RTL, N1

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Nova albanska Vlada sastoji se od 12 ministrica: Evo tko su...

Nakon održanih izbora krajem travnja i pobjede Socijalističke partije na čelu s Edijem Ramom, uslijedilo je nekoliko mjeseci sastavljanja Vlade. Priča...
- Advertisment -