Obiteljske uspomene često su više od samih predmeta – one su čuvari dragocjenih trenutaka, svjedoci ljubavi i povezanosti među članovima obitelji. Fotografije, suveniri s putovanja ili stari porculanski tanjuri iz bakinog ormara nose priče koje griju srce. No, što se dogodi kada jedan od tih dragocjenih predmeta pukne, padne ili se izgubi? I, još važnije, kako roditelji reagiraju na takve situacije?
Tu se vide razlike između različitih pristupa roditeljstvu. Neki roditelji, vođeni podržavajućim roditeljstvom, možda će mirno prihvatiti situaciju kao priliku za učenje, usmjeravajući dijete prema razumijevanju osjećaja krivnje i važnosti čuvanja uspomena. S druge strane, roditelji koji naginju tradicionalnijim metodama mogli bi vidjeti takav trenutak kao priliku za naglašavanje discipline i posljedica. Oba pristupa nose svoje prednosti, ali i izazove – i svaki nosi utjecaj na to kako dijete u budućnosti percipira odgovornost, ali i emocije vezane za zajedničke obiteljske trenutke.
Kako balansirati između ovih dvaju stilova i što u konačnici znači biti roditelj koji ostavlja prostor za uspomene, a pritom postavlja granice?
Pitale smo to Branku Kamenički Orlić, profesoricu i edukatoricu koja već više od 40 godina radi s djecom – da nam usporedi reakcije tradicionalnih i podržavajućih roditelja.
Tradicionalni roditelji – Autoritet i disciplina
Tradicionalni roditelji često stavljaju naglasak na autoritet, poslušnost i disciplinu, smatra stručnjakinja Kamenički Orlić. U takvom pristupu roditelji preuzimaju ulogu čuvara pravila i reda, a djetetova odgovornost prvenstveno se promatra kroz prizmu poslušnosti i posljedica.
Kada se dogodi situacija poput razbijanja obiteljske uspomene, tradicionalni roditelji često reagiraju ljutnjom i razočaranjem. Gubitak predmeta koji za njih nosi emocionalnu ili materijalnu vrijednost može ih povrijediti do te mjere da se osjećaju izdano, posebno ako smatraju da je nesreća posljedica djetetove nepažnje. Kritika i okrivljavanje djeteta u takvim situacijama su česti – roditelji dijete ukoravaju, ističući njegovu nespretnost ili nemar, čime se umanjuje važnost djetetovih osjećaja i stvara dojam srama i krivnje.
Tradicionalni roditelji često posežu za kaznama kako bi situaciju pretvorili u lekciju. Oduzimanje privilegija, zabrane ili druge vrste discipline često dolaze bez objašnjenja, što djetetu može ostaviti dugotrajne emocionalne posljedice. Fokus u ovakvim reakcijama nerijetko ostaje na materijalnoj vrijednosti izgubljene uspomene, dok se emocionalni aspekt događaja zanemaruje.
”Kazna je oduzimanje privilegija, zabrana, zatvaranje u sobu ili druge oblike discipline koje su tradicionalni roditelji naslijedili od svojih roditelja. Dijete razvije traumu koju teško zaboravlja i kad odraste”, kaže Branka.
Iako je ovaj pristup ukorijenjen u uvjerenju da djecu treba naučiti odgovornosti, izazov tradicionalnog roditeljstva leži u tome da često zaboravlja na važnost djetetovih emocija i njihove uloge u procesu učenja.
Pročitajte više: Intenzivno roditeljstvo: Zabrinjavajući trend među modernim obiteljima
Podržavajući roditelji – Empatija i razumijevanje
Nasuprot tome, podržavajući roditelji stavljaju naglasak na emocionalnu povezanost, razumijevanje i razvoj djeteta. Njihova prva reakcija na situacije poput razbijanja obiteljske uspomene usmjerena je na sigurnost i dobrobit djeteta, prije svega fizičku, ali i emocionalnu, ističe Kamenički Orlić.
Umjesto ljutnje ili kritike, podržavajući roditelji pokazuju suosjećanje i razumijevanje. Iako im je žao zbog izgubljene uspomene, fokusiraju se na smirivanje situacije i pružanje podrške djetetu. Razumiju da su djeca znatiželjna i ponekad nespretna, što je dio njihova razvoja, pa će nastojati situaciju sagledati iz djetetove perspektive.
Ključ ovog pristupa je razgovor. Roditelji objašnjavaju važnost uspomene, ali izbjegavaju optuživanje ili kritiziranje. Čak i ako je uspomena fizički izgubljena, naglašavaju kako sjećanje ostaje i predlažu kreativna rješenja, poput čuvanja fragmenata razbijenog predmeta kao podsjetnika na zajednički trenutak.
”Razbijene komadići se mogu sakupiti i spremiti. Uspomena nije nestala, samo je poprimila drugi oblik”, kaže Branka.
Ovakvi roditelji vide ovakve situacije kao priliku za učenje. Kroz razgovor, djecu poučavaju važnosti pažnje, odgovornosti i razumijevanja uzroka i posljedica. No, možda najvažnije, opraštaju – i to ne samo djetetu, već mu pomažu da oprosti i sebi. Ovaj čin opraštanja pomaže djetetu da razvije zdrav odnos prema greškama i nauči da su one dio procesa odrastanja.
Podržavajući roditelji svojim pristupom grade dublju povezanost s djetetom, stvarajući okruženje u kojem se dijete osjeća sigurno i slobodno učiti iz vlastitih iskustava. Takve reakcije potiču emocionalnu otpornost, a dijete uči važnost pažnje, odgovornosti i opraštanja na način koji njeguje njegovo samopouzdanje i emocionalni razvoj.
Pročitajte više: Roditeljstvo je posao života, a WL balance je kaos u kojem trebamo naučiti živjeti bez grižnje savjesti
Važno je pokušati razumjeti djetetove osjećaje
Razbijanje obiteljske uspomene je izazovan događaj za svaku obitelj. Različiti pristupi roditeljstvu rezultirat će različitim reakcijama. Tradicionalni roditelji će se usredotočiti na disciplinu i materijalnu vrijednost, dok će podržavajući roditelji staviti naglasak na emocionalnu dobrobit djeteta i priliku za učenje.
Važno je da roditelji, bez obzira na svoj pristup, pokušaju razumjeti djetetove osjećaje i pružiti mu podršku. Otvorena komunikacija i međusobno razumijevanje ključni su za prevladavanje teških situacija i jačanje obiteljskih veza. Najvažnije je da dijete zbog nemilog događaja ne razvije traumu, zaključila je Kamenički Orlić.
Foto: Privatna arhiva/Canva
