Pinky Jayaprakash indijska je poduzetnica, a njezina aplikacija SkEdu koja pomaže utvrditi koje su vještine i talenti kod djece. U svojem TEDx govoru objašnjava zašto je utvrđivanje talenata djece važnije nego što možda mislimo.
„Strah je često velik dio našeg djetinjstva,“ započinje svoj govor. Bojali smo se oluja i čudovišta ispod kreveta, no te strahove prerastemo. Neke ne prerastemo.
“Znala sam da imam potrebne kvalitete.”
Ona svoj strah nosi od pete godine kad je fotografski studio njezinog oca propao. Obitelj se morala vratiti u grad u kojem su prije živjeli, a njezina majka tada je bila teret svojoj obitelji. Stres borbi s dugovima pogodili su je u tako mladoj dobi, a škola je bila njezin bijeg jer barem nije bila kod kuće.
Izrasla je u vrlo nesigurnu odraslu osobu. Bila je inženjerka softwarea, zatim profesorica na fakultetu, zatim znanstvenica… Nije se mogla odlučiti.
„Bila sam depresivna. Iako sam mogla graditi poznanstva i veze i održavati dobre odnose, skrivala sam se od svih i isključila sam se iz grupa na društvenim mrežama, čak i sa samog telefona, i tako gotovo godinu dana.“
Njezini studenti bili su tu koji su je motivirali da se pokrene. I tako se odlučila za poduzetništvo. Tad je morala nadvladati sve nesigurnosti i nepravilnosti u svijem životu. Znala je da ima kvalitete koje čine dobrog poduzetnika, iako joj nitko nije rekao da ih ima.
Pročitajte više: Obrazovanje djece ne staje kad se vrate iz škole – pomoć roditelja je neprocjenjiva
Akademski uspjesi nisu početak i kraj
„Komunicirajući s mnogim roditeljima i studentima shvatila sam da je glavni razlog mentalnog nezadovoljstva nedostatak odgovarajućeg vodstva i potpore koju trebaju dobivati od djetinjstva,“ govori Jayaprakash.
Kako bismo znali koračati kroz život, trebamo jako dobre evaluacije od bliskih ljudi od najranijih dana. Najčešće dobivamo samo akademske evaluacije, a ne i životne.
To nikako nije dovoljno, tim više što akademski uspjesi ne govore o talentima djece. Ljudi su različiti, kao i njihovi talenti i sposobnosti. Danas kao pametno, sposobno dijete zamišljamo dijete koje je uspješno u školi – toliki je naglasak na akademske uspjehe. Naravno, i to su pametna djeca, no ona nisu jedina. Talenti koji nisu akademski i koji ne nose zaradu se zanemaruju.
„Raznolikost interesa učenika nešto je što trebamo njegovati od djetinjstva.“
Pročitajte više: Sreća djece je divan cilj, no u roditeljima izaziva anksioznost. Zašto?
Zašto samo jedno? Zašto ne oboje?
Škole potiču učenje iz knjiga rečenicu po rečenicu, a kad tražimo posao, prednost se daje onima s dugačkim životopisima. I kad sve to ispune, ljudi su i dalje nezadovoljni svojim poslom i svojim životom. Umjesto da se bave onime čime žele, oni se bave onime što društvo želi. Boje se.
„Pravo je i dužnost svakog učenika da uči, no što će učiti treba biti njihov izbor. Naša je kolektivna odgovornost da im pružimo vodstvo i podršku,“ naglašava Jayaprakash u želji da potakne roditelje da dopuste djeci da se traže i njeguju svoje talente.
Važno je njegovati raznolikost među djecom kako bismo imali raznolikost među odraslima. Ako je netko liječnik, neka bude i fotograf. Ako je netko inženjer, neka bude i pjesnik. Plesači neka budu i kuhari.
„Sljedeći put kad učenik kaže da želi biti Picasso, na nama je da se pobrinemo da primi tu olovku i prisloni je uz papir,“ zaključuje.
Foto: YouTube screenshot
