Nagrađivana umjetnica proze vraća se u fokus s audio izdanjem romana o samoći, gubitku i izvorištima traumatične intimnosti.
Roman Stjenice pjesnikinje i prozaistice Martine Vidaić nudi ono što u ulaštenoj medijskoj stvarnosti redovito izostaje: nemilosrdan i precizan pogled u svijet žene koja propada u tišini. Arhitektica Gorana Hrabrov, protagonistica ovog izuzetnog teksta visokog stila, vodi nas kroz neprekidni tok svijesti u kojem govori o vlastitom psiho-emotivnom kolapsu. Stjenice su gotovo sedam ispovjednih sati guste naracije u frenetičnom tempu, sigurnom izvedbom zadarske glumice Mije Zare, vođeni njenim mekim altom putujemo prostorima u kojima se arhitektura i krhkost ljudske psihe zrcale jedna u drugoj.
Vidaić, dobitnica Nagrade Europske unije za književnost za ovaj roman, gradi priču kao unutarnji monolog u formi pisma upućenog bezimenoj, Hladnoj, ženi u komi s kojom je Gorana dijelila bolničku sobu nakon prometne nesreće u kojoj je izgubila svog muža Sergeja. Ali ta Hladna nije sugovornica, ona je zrcalo, projekcija i konačno oslonac za Goraninu potrebu da sama sebi ispriča tko je „u trenucima kad je nitko ne vidi”.
Arhitektura kao metafora i spas
Gorana je arhitektica po struci, no u romanu arhitektura postaje gotovo terapijski alat razumijevanja. Prostori kroz koje prolazi – zagrebački Medveščak, rodni dalmatinski grad, obiteljska kuća na otoku – nisu samo pozadina, već strukturni elementi njene psihičke devastacije. Vidaić piše o tome kako gradovi i kuće odražavaju naše unutarnje predjele: kao što Gorana promatra dvostruke prozore austrougarskih zgrada i njihovu „istodobno transparentnu i skrivenu” ranjivost, osobito vidljivu nakon potresa, tako i ona sama postaje arhitektura koja se raspada.
„Pišem tebi, Hladna moja, jer znam da si jedina koja se neće smijati ako kažem da sam onog dana kad su mi mravi pojeli gaćice napokon shvatila da je moja propast neizbježna. U moju vreću s prljavim rubljem došli su kad se jedna nesreća, ona automobilska, već bila dogodila… Ta pukotina od nekoliko minuta rascijepila je moj život na dva dijela, i sve što je bilo prije udaljila na čudan način.”
Rečenica koja otvara roman postavlja ton: bizarno, groteskno i ranjivo. Priča se rastvara scenama gubitka, pogibije supruga, duge depresije, a stjenice iz naslova, kao sitni paraziti koji se uvlače u intimu i razaraju posljednje tragove stabilnosti, simbol su ljudi, obiteljskih odnosa i napokon, vlastitog života koji ju guta. Stambeni prostor u kojem živi pretvara se u teritorij straha i postaje poprište unutarnje katastrofe, prepoznatljive svima koje su se barem jednom u životu našli „izvan vlastite kože“.
Pročitajte više: Kako je na Dugom otoku otvoren sajam Audioliber – i to u tvornici ribljih konzervi
Žena na rubu: depresija koja korespondira sa stvarnošću
Vidaić ne bježi od mračnih tema. Arhitektica Gorana prolazi kroz duboku, kliničku depresiju, prati je paranoja (uvjerena je da je zapalila unajmljeni stan na Medveščaku), gubi se u labirintima obiteljske traume u kojoj je oduvijek bila „greška”, najmlađa kći rođena suviše kasno. Majstorski pretapa misao i stvarno sadašnje i prošlo koje se određuje u svemu. Tekst je zahtjevan jer je nepatvoren, u neprekinutom toku od početka do samog kraja – u tiskanom predlošku bez odlomaka, u audio izdanju zadihan, u jednom dahu ili gotovo bez njega – simulira duševno stanje protagonistice.
Gorana „ne živi, nego životari”, ne javi se na posao mjesecima, a zatim u jednom psihološkom skoku bježi iz Zagreba u rodni grad nakon što, pogrešno, vjeruje da je zapalila stan ostavivši u njemu nedogorjelu svijeću. Kroz napete stranice obilježene paranojom, flashbackovima i rekonstrukcijom fragmenata sjećanja, Vidaić raskriva duboku izolaciju suvremene žene. Ženama koje su prolazile kroz traume, gubitke ili mentalne bolesti, Goranina priča zvučat će zasigurno poznato.
Obitelj kao arhitektura straha
Osim psihološkog realizma, Stjenice su i obiteljska saga. Gorana dolazi u rodni grad suočiti se s umirućom majkom Milkom, ali i sa sestrama, bratom, nećacima, bolnom arhitekturom obiteljskih odnosa, likova skiciranih s tek nekoliko perifernih detalja koji ih ipak potpuno otkrivaju. Autorica nemilosrdno istražuje toksična, ali i dirljivo složena veziva: stare uvrede, neostvarene ljubavi, osjećaj da nikad nisi pripadala. Majka umire dok kći pokušava shvatiti je li ikad znala tko je ona bila. No roman nikada ne polazi za tradicionalnim motivom ženske žrtve: ovdje nitko nije pasivan, nitko nije idealan. Snaga dolazi iz nužnosti, iz mehanizma preživljavanja koji je često bolan, ponekad razoran, ali konačno vitalan.
Jezik koji reže i grli
Vidaićkin stil pisanja književna kritika opisuje kao cizeliran, i uistinu, on je matematički precizan, ali nježan. Martina Vidaić ne piše „lake” ženske priče, ona iscrtava tlocrte intime. Njeni likovi ne traže spas u romantici ili površnoj samoaktualizaciji, oni posrću, pate, raspršuju se i ponekad jedva prežive i tješe se autoironijom. Arhitektica Gorana Hrabrov nije jednostavna i uklopljena, propitujući etičnost prakse svoje profesije neće privući opće simpatije, nije lajkabilna, ali je neumoljivo živa. Stjenice su ogled o kompleksnoj ženskoj egzistenciji u društvu koje ne ostavlja prostora za slabost, mentalnu bolest ili poziciju izvan normativnog okvira.
„Ako već nije bilo moguće spasiti prostor, možda je uspjeh u tome što sam pripitomila strah unutar zidova vlastitog tijela, što sam postala sama sebi kuća.“
Stjenice su roman o depresiji, ali ne u ispovjednom, nego u strukturnom smislu: o pomaku težišta, o laganom propadanju nosivih elemenata života, o osjećaju da je sve što se drži „pod kontrolom“ zapravo privremena, klimava konstrukcija. Stjenice su roman za žene koje ne tragaju za lakoćom: čitateljice koje su čitale Elenu Ferrante ili Luciju Berlin pronaći će i ovdje onu vrstu nelagode koja nikada nije tako bolna da bi nas odbila od stvarnosti. Za čitateljice koje rade u zahtjevnim profesijama, za one koje žive u gradovima čija se stabilnost svakodnevno iznova pregovara, Stjenice nude više od estetike vrhunskog pisma.
Piše: Ljubica Letinić, book&zvook
Foto: book&zvook
