Iran, zemlja bogate povijesti, snažne kulture i duboko ukorijenjenih vjerskih normi, već desetljećima se nalazi na prekretnici između modernizacije i konzervativizma. Položaj žena je posebno osjetljiva tema. Pitanja poput prava žena na obrazovanje, zapošljavanje i sudjelovanje u javnom životu izazivaju podijeljena mišljenja, ali i kontinuirane borbe.
Žene kao akademske uzdanice
Jedan od paradoksa iranskog društva leži u činjenici da, unatoč strogim društvenim normama, žene u Iranu bilježe iznimne uspjehe u obrazovnom sektoru. Prema podacima UNESCO-a i iranskih državnih izvora, žene čine više od 60 posto studenata na sveučilištima, a u nekim znanstvenim područjima, poput medicine, farmacije i inženjerstva, često nadmašuju svoje muške kolege. Taj visoki stupanj obrazovanja žena rezultat je sustavne politike koja je nakon Islamske revolucije 1979. poticala osnovno i srednje obrazovanje djevojčica, iako uz stroge vjerske okvire. Kako je objavio Human Rights Watch i Amnesty International, Maryam, 27, studentica medicine iz Isfahana, ističe: „Možda nosimo hidžab i poštujemo zakone Islamske Republike, ali znanje je snaga. Znamo da je obrazovanje naš put prema promjeni – čak i ako ta promjena ide sporo.“ No, nakon diplome, izazovi tek počinju, unatoč akademskom uspjehu, pitanje ostaje: mogu li te iste žene u punoj mjeri iskoristiti svoje znanje na tržištu rada?
Pravo na zapošljavanje postoji, ali uz brojne prepreke
Zakonski gledano, žene u Iranu imaju pravo raditi. Međutim, u praksi, njihova prisutnost na tržištu rada je znatno manja od potencijala koji pokazuju kroz obrazovanje. Udio žena u radnoj snazi u Iranu kreće se oko 17–18 posto, što je znatno ispod svjetskog prosjeka.
Postoji više razloga za to. S jedne strane, mnoge žene nailaze na kulturne barijere – tradicionalni model obitelji, prema kojem je muškarac hranitelj, i dalje dominira. S druge strane, žene se suočavaju i s institucionalnim preprekama, poput potrebe za odobrenjem supruga za određena zaposlenja, ograničenja u odabiru zanimanja, pa čak i segregacije u radnom okruženju.
U nekim sektorima, poput obrazovanja i zdravstva, žene su prisutnije, dok je njihova zastupljenost u industriji, politici i sigurnosnim strukturama minimalna. Sahar Khodayari, aktivistica za prava žena (koja je tragično preminula 2019. nakon što je bila uhićena jer je pokušala ući na nogometni stadion prerušena u muškarca), postala je, kako piše BBC, simbol borbe za ravnopravnost: „Naša prava ne prestaju na ulazu u stadion. Mi smo u svakoj bolnici, svakoj školi, svakoj tvornici – ali bez potpune slobode, to nije pravi napredak.“
Pročitajte više: Samo za članice WiA dostupna su korisna predavanja, radionice i savjeti liderica
Žene na vodećim pozicijama su izuzeci koji potvrđuju pravilo
Iako su iznimno obrazovane i sposobne, žene u Iranu rijetko se nalaze na vodećim funkcijama u državnim institucijama i gospodarstvu. Postoji nekoliko zapaženih primjera žena koje su uspjele postati zamjenice ministara, gradonačelnice manjih gradova ili saborske zastupnice, no takvi su slučajevi iznimke, ne pravilo. Nasrin Sotoudeh, poznata odvjetnica i borkinja za ljudska prava (trenutno pod stalnim pritiskom režima), izjavila je u jednom od svojih intervjua za The New York Times: „Biti žena pravnica u Iranu nije samo posao – to je otpor. Borimo se protiv nepravde zakona koji nas žele ušutkati. Mi ne tražimo povlastice, već jednaka prava.“
Kandidiranje žena za predsjedničke izbore također je pravno sporno – prema iranskom Ustavu, predsjednik mora biti “rejal”, što se obično tumači kao “muškarac”. Iako neke žene redovito predaju kandidature, nijedna do sada nije bila odobrena od strane Vijeća čuvara.
Unatoč tome, žene su aktivne u civilnom društvu, medijima, umjetnosti i sve češće koriste društvene mreže za podizanje svijesti o svojim pravima i nepravdama s kojima se suočavaju.
U posljednjih nekoliko godina, žene u Iranu sve više dižu glas – bilo kroz proteste, društvene mreže, umjetnost ili obrazovne kampanje. Jedan od najpoznatijih pokreta je „Bijele srijede“ (White Wednesdays), koji je pokrenula aktivistica Masih Alinejad iz egzila: „Naše pravo da biramo kako ćemo se odijevati povezano je s našim pravom da budemo ravnopravne. Hidžab je simbol kontrole, a žene u Iranu su odlučile reći – dosta.“ Napisala je Masih u svojoj knjizi „The Wind in My Hair“. Alinejad redovito dijeli snimke žena koje skidaju obavezni veo u znak protesta, čime riskiraju uhićenje i zatvorsku kaznu.
Snalažljivost u okviru ograničenja
U posljednjem desetljeću svjedočimo porastu ženskog poduzetništva u Iranu, posebice u digitalnom sektoru, modnom dizajnu, rukotvorinama i edukativnim platformama. Suočene s preprekama u formalnom zapošljavanju, okreću se poduzetništvu.
Niloofar, 35, poduzetnica iz Teherana, koja vodi brend ručno rađenih torbi u jednoj od reportaža o ženama koje pokreću biznise za Al Jazeeru izjavila: „Nisam mogla dobiti posao u dizajnerskoj firmi jer nisam imala ‘preporuku’. Otvorila sam svoj posao od kuće. Sada zapošljavam četiri druge žene. Ne trebamo čekati dopuštenje da budemo uspješne.“
No, pristup financiranju, kreditima i poslovnoj infrastrukturi i dalje je za žene znatno otežan, osobito za one bez muške potpore u obitelji.
Izvori: CNN, BBC, The New York Times, The Guardian, Al Jazeera, BBC Persian, IranWire, Center for Human Rights in Iran, Human Rights Watch i Amnesty International
Ilustracija: ali-shomali-QBhEPB3JciQ-unsplash
