Ginny & Georgia može djelovati kao još jedna teen drama u kojoj kroz dvije sezone Netflixova serija prati odnos majke i kćeri uobličene u adolescentsku krizu i samoozljeđivanje kao izraz očaja. Na drugoj je strani ljestvice Adolescence koji istražuje utjecaj društvenih mreža na djecu. Kroz obje serije tematizira se pitanje roditeljskog angažmana i njihove povezanosti s djecom.
„Nedavno istraživanje pokazalo je da roditelji s djecom razgovaraju samo sedam minuta u danu. U tako kratkom vremenu vi ne možete vidjeti ima li dijete problema i kako živi. U roditeljskom fokusu danas je uspjeh djeteta, ali ne zbog njih samih, nego zbog okoline i poznate rečenice ‘Što će ljudi reći!’. Pritom ih ne zanima kako će djeca doći do tog uspjeha“, objašnjava Branka Kamenečki Orlić, vlasnica “Joyful life by Branka” Centra za edukaciju podržavajućeg roditeljstva i osobni razvoj.
Upozorila je da obje serije imaju snažnu edukativnu poruku, ali za roditelje.
Ključna poruka za roditelje
„Za njih je to poziv na buđenje i suočavanje s pitanjem koliko zaista znaju o životima svoje djece. U seriji Ginny & Georgia protagonistica Ginny je naizgled omiljena i društveno uklopljena tinejdžerica, ali nosi u sebi emocionalne rane koje ne zna izraziti drugačije nego samoranjavanjem“, prepričava Kamenički Orlić nastavljajući kako je riječ o djevojci koja dolazi iz disfunkcionalne obitelji te uviđa kako njezina majka ne pribjegava uvijek zakonitim načinima privređivanja.
„Iako možda ne nosi težinu poput nedavno popularne Adolescence, serije koja prati fiktivnu sudbinu dječaka uhićenog zbog ubojstva kolegice iz razreda, otvara važna pitanja o tome zašto se djeca i mladi ranjavaju“, upozorava naša sugovornica ističući kako samoozljeđivanje nije pokušaj privlačenja pažnje nego strategija nošenja s emocionalnom boli.
Pročitajte više: VIDEO: Zašto djeca ne čitaju? Možda zato što ih ne slušamo, a imamo alat koji bi im pomogao
Trend samoozljeđivanja
„Prema velikom istraživanju provedenom na više od 65.000 srednjoškolaca u SAD-u, čak 18 posto adolescenata se barem jedanput samoozlijedilo. Među njima, svaka četvrta djevojčica i svaki deseti dječak. A stvarne brojke, zbog srama, skrivanja i nedostatka podrške, mogle bi biti i veće“, iznosi podatke naša sugovornica objašnjavajući kako je riječ o metodama poput paljenja ili rezanja kože, čupanja kose, pa čak i gutanja opasnih predmeta.
„Često je to povezano s traumatičnim iskustvom ili može proizaći iz njihove borbe s drugim poremećajem poput depresije, anksioznosti ili poremećaja iz autističnog spektra. Mnoge druge teške emocije ili iskustva mogu dovesti mladu osobu do samoozljeđivanja, poput nemogućnosti izražavanja osjećaja ili gubitka kontrole nad vlastitim životom. Ako roditelji nisu prisutni, emocionalno dostupni i uključeni, ne mogu primijetiti tragove na tijelu – ni one emocionalne, ni one fizičke”, ističe Kamenički Orlić navodeći kako su nedavna istraživanja također pokazala da današnja djeca često provedu manje od sedam minuta na dan u stvarnom razgovoru s roditeljima.
Sve ostalo prepušteno je društvenim mrežama, školskom stresu i unutarnjim borbama koje nitko ne primjećuje.
„Ako vjerujete da se dijete samoozljeđuje, shvatite to ozbiljno i nemojte to ignorirati. Pitajte ga što osjećaj i događa li se nešto u njegovom životu što ih muči. Razgovarajte bez osuđivanja kako bi se osjećali ugodno otvorivši vam se“, kaže naša sugovornica preporučujući da u takvoj situaciji potraže pomoć stručnjaka uz kojeg će moći adresirate prave uzroke na ispravan način i pomoći rješenju problema.
Foto: Privatna arhiva, Freepik, Canva
