U mnogim je tvrtkama još uvijek na snazi tiho, nepisano pravilo: budi profesionalan, a to znači i emocionalno neutralan. Kao da su emocije nešto privatno, pomalo nezgodno i najbolje ostavljeno pred vratima ureda. No, emocije ne ostaju vani, one ulaze s nama u sastanke, pregovore, feedback razgovore, krizne situacije i odluke koje donosimo pod pritiskom. Znanost je tu vrlo jasna: emocije su snažni i predvidivi pokretači prosuđivanja i odlučivanja; ne djeluju samo u privatnom životu, nego i u načinu na koji biramo, procjenjujemo rizik i reagiramo na ljude oko sebe.
Što je emocionalna pismenost
Emocionalna pismenost je ozbiljan dio poslovanja. Kad kažem emocionalna pismenost ne mislim na dramatiziranje, sentimentalnost ni beskrajno analiziranje osjećaja, mislim na nešto puno konkretnije – sposobnost prepoznavanja što se događa u nama i među ljudima oko nas, razumijevanje kako to utječe na ponašanje i reagiranje iz svjesnosti a ne s autopilota. Da ne vodimo tim iz impulsa, ega ili unutarnjeg kaosa, nego iz prisutnosti, jasnoće i zrelosti.
U vremenu u kojem World Economic Forum među sve važnijim vještinama ističe otpornost, fleksibilnost, agilnost, motivaciju i samosvijest, to više nije poželjna osobina nekoliko “talentiranih” ljudi, nego kompetencija budućnosti.
Kako to izgleda u praksi? Tim sjedi na sastanku. Rokovi su probijeni. Jedna osoba je napeta, druga šuti, treća se brani prije nego što ju itko išta pita. U kalendaru je to sastanak o projektu, a u stvarnosti ekspres lonac pred eksploziju. Ako voditelj tima to ne prepoznaje, krenut će stiskati, postavljati nerealne ciljeve, tražiti krivca što će dovesti do još veće napetosti i nezadovoljstva. Ako pak pepozna emocionalnu dinamiku, najprije će regulirati ton, dati ljudima prostor da kažu što ih muči i tek onda ići dalje. Razlika između ta dva pristupa je u kvaliteti odluke koja će biti donesena, a ne samo u atmosferi. A loše odluke su često rezultat preplavljenosti, defenzivnosti, umora ili nesvjesno vođene strahom.
Za HR-ove i decision makere ovdje počinje prava poslovna priča. Meta-analiza objavljena u Frontiers in Psychology povezala je emocionalnu inteligenciju s nizom važnih ishoda za zaposlenike: organizacijskom lojalnošću, zadovoljstvom poslom, radnom uspješnošću, te stresom na poslu. To je već jezik koji poslovni sustavi razumiju. Ako menadžer ne zna regulirati sebe, vrlo teško će regulirati tim. Gallup godinama ponavlja nalaz koji bi trebao stajati na zidu svake uprave: menadžer određuje čak 70% atmosfere koja utječe na angažiranost tima – kako komunicira, sluša li, može li izdržati neslaganje, daje li ljudima sigurnost ili dodatni pritisak. Ljudi prate i emocionalne signale vodstva. Ako vrh tima širi prisutnost, jasnoću i konstruktivnu energiju, to se prelijeva na suradnju. Ako širi kaos, cinizam ili kroničnu napetost, to se također prelijeva na tim samo s negativnim predznakom.
Pročitajte više: Što se dogodi kad zaposlenici dobiju prostor za predah – i zašto to nije gubitak vremena
Otpornost i regulacija emocija
Važnu ulogu u svemu tome ima otpornost. Danas svi žele otporne ljude, ali često se otpornost pogrešno miješa s trpljenjem. Kao: izdrži, stisni zube, ne pokazuj, idi dalje. To nije otpornost. To je put prema emocionalnom otupljenju.
Otpornost je povezana s regulacijom emocija: sposobnost prepoznati što nas preplavljuje, vratiti se u ravnotežu i iz zahtjevne situacije ne izaći slomljeni ili odrezani od sebe. Otporni su oni koji znaju što osjećaju i što s tim napraviti, a ne oni koji ne osjećaju ništa.
Zato je pitanje emocionalne pismenosti zapravo vrlo poslovno pitanje. Koliko su sastanci psihološki sigurni? Koliko lideri znaju voditi neugodne razgovore bez obrambenog tona? Koliko brzo tim nakon konflikta ponovno može surađivati? Znaju li ljudi reći “preopterećen sam”, a da to ne zvuči kao slabost? Prepoznajemo li na vrijeme tihi odlazak zaposlenika — onaj kad osoba još fizički dolazi na posao, ali se emocionalno već povukla?
Organizacije budućnosti neće se razlikovati samo po tome tko ima bolju tehnologiju, nego i po tome tko zna bolje upravljati ljudskom energijom. A to će se dogoditi kada emocije prestanemo tretirati kao smetnju i prihvatimo ih kao činjenicu.
Najtraženiji će biti oni koji znaju kako raditi sa sobom, s drugima i s onim nevidljivim energijama svakodnevnog rada koje odlučuje hoće li tim pucati po šavovima — ili rasti zajedno.
Piše: Sonja Jovanović, Happiness at work edukatorica, vlasnica brenda Happiness is Serious Business u sklopu obrta tOčka na S. Dugogodišnje radno iskustvo u multinacionalnim korporacijama, daje joj duboko razumijevanje stvarnih izazova suvremenog radnog okruženja, te danas pomaže organizacijama razvijati zdraviju kulturu rada kroz teme stresa, komunikacije, povjerenja, psihološke sigurnosti, wellbeinga… Prepoznatljiva je po pristupu koji spaja poslovnu ozbiljnost, iskustveno učenje i kreativne metode koje vode do stvarne promjene, kroz autentičan pristup usmjeren na ljude. Vjeruje da radna sreća ima i ljudsku i poslovnu vrijednost, te da su te vrijednosti nužno povezane. Ulaganje u zaposlenike je kapital budućnosti organizacija koje žele održivo poslovanje.
Foto:Magnific, Canva, privatna arhiva
