Pandemijska 2020. godina za mnoge je bila prijelomna, a za Mihaelu Horvat označila je trenutak u kojem je život, silom prilika, morala uzeti u svoje ruke. Nakon što je proglašena tehnološkim viškom i ostala bez posla u autoindustriji, s četverogodišnjim djetetom i kreditom nad glavom, Mihaela se našla pred zidom. No, umjesto očaja, taj je zid postao temelj za izgradnju vlastitog lash salona i karijere edukatorice.
Razgovarali smo s Mihaelom o njezinim počecima, strahovima, financijskim izazovima prve godine poslovanja te o tome kako je od osobe koja se bojala kamere postala prepoznatljivo lice na društvenim mrežama.
Specijalizacija kao ključ uspjeha
Gubitak posla bio je šok, ali i poticaj. Iako je u bivšu firmu ulagala mnogo truda, na kraju je ostala bez priznanja, što ju je motiviralo da stvori nešto isključivo svoje. Istražujući tržište u Krapinsko-zagorskoj županiji, primijetila je zanimljiv uzorak – saloni su nudili “sve u jednom”, od noktiju do obrva. Nedostajalo je specijalizacije.
“Skužila sam da skoro svaki salon ima sve. Jedna cura praktički radi sve, i trepavice, i obrve, i nokte. Primijetila sam da zapravo nema nekog tko je specijaliziran isključivo baš za jednu djelatnost, da se baš istinski tome posveti i bude izvrsna u tome,” ispričala nam je Horvat.
Ta spoznaja bila je njezin “klik”. Odlučila je posvetiti se isključivo ugradnji trepavica s ciljem da u tome postane najbolja. No, počeci nisu bili laki. Njezin prvi set na edukaciji trajao je puna četiri sata, a ruke su joj se tresle.
“To mi je bio prvi slom zapravo, kad sam sama sebi rekla: ‘Bože kaj ja to delam, ja to ne bum nikad znala napraviti‘,” prisjetila se Mihaela svojih prvih koraka, dodajući kako joj je ipak savršen rezultat i sreća klijentice dali snagu da nastavi.
Pročitajte više: Martina Šimić: Radila sam 15 sati dnevno kako bih mogla otvoriti svoj salon, a kafić sam otvorila u jeku pandemije
Motivacija iz inata i “zagorski jal”
Put do otvaranja salona ubrzao je jedan neugodan, ali presudan događaj. Dok je vježbala kod kuće kako bi usavršila tehniku, uslijedila je anonimna prijava. Iako nije naplaćivala tretmane već samo vježbala na prijateljicama, završila je na sudu pod optužbom za rad na crno.
“U principu to mi je bilo jako šokantno i u nekom smislu i malo ponižavajuće, ali istovremeno i jako motivirajuće. To me je zapravo potaknulo na to da odmah odlučim otvoriti salon,” kazala je Horvat, sumnjajući da je prijava bila rezultat “zagorskog jala” i straha od konkurencije.
Salon je otvorila 6. studenog, no euforiju je brzo zamijenila surova realnost poduzetništva. Otvorila je vrata, ali klijenata nije bilo.
“Sjedila sam u praznom salonu. To nije bio samo taj ponedjeljak, to je bilo jako puno ponedjeljaka,” iskreno priznaje Mihaela. “Evo, znači ja sad imam pred sobom svoju bilježnicu od prvog dana, čuvam si sve te svoje bilježnice kao uspomenu – ona je prazna.”
Pješice s letcima i borba za opstanak
Kako društvene mreže tada još nisu bile toliko dominantan alat za lokalne biznise kao danas, a budžet je bio ograničen, Mihaela se vratila osnovama. Umjesto sjedenja u praznom lokalu, uzela je letke i krenula pješice obilaziti Oroslavje, Stubicu i okolicu.
Prva godina bila je godina preživljavanja. Državni poticaji pokrili su troškove opreme i namještaja, što joj je omogućilo kvalitetan start, ali tekući troškovi i životne obveze nisu čekali.
“Radila sam jedan tretman ujutro, pa sam se vraćala na drugi tretman. Nisam to niti praktički naplatila po cijeni po kojoj bih trebala, jer sam bila svjesna da nisam još dovoljno dobro napravila,” objasnila je Horvat, dodavši kako je davala velike popuste samo da privuče ljude. “Da nisam imala tih poticaja ne bih uspjela, nema šanse.“
Od straha od kamere do edukatorice
Upornost se isplatila. Nakon godinu dana vježbe i dodatnih edukacija, kvaliteta njezina rada počela je govoriti sama za sebe. Klijentice su se počele vraćati, a preporuke su se širile. Danas, pet godina kasnije, Mihaela je ostvarila svoj san i postala Master Kallos edukatorica, prenoseći znanje novim generacijama.
Ključan trenutak u rastu poslovanja bio je i izlazak iz zone komfora – snimanje za društvene mreže. Iako joj je za prvi video od šest rečenica trebalo dva sata, danas sadržaj kreira s lakoćom.
“Otvorila su mi se mnoga vrata od kada sam počela snimati, od kada sam se počela pojavljivati na društvenim mrežama,” rekla je Horvat, naglašavajući važnost osobnog brendiranja.
Za kraj, pitali smo je što bi učinila drugačije da danas kreće ispočetka. Njezin odgovor je jasan – bila bi glasnija i hrabrija.
“Definitivno bih se prije odvažila da počnem snimati za društvene mreže”, kazala je. “Definitivno bih se prestala skrivati i počela pričati svoju priču glasno i jasno. Nije to nikakva sramota i jednostavno nikome nije praktički ‘palo s neba’, i svi smo mi na neki način prošli neke uspone i padove, i mislim da treba to podijeliti sa ženama koje tek počinju i koje se boje.”
Foto: Privatni arhiv
