Ableizam naš svadgašnji – Kako se bolesne osobe uporno isključuje iz društva

U Facebook grupi Mamine tajne anonimne i javne odjeknula je objava jedne majke čijeg sina škola odbija voditi na maturalac zbog epilepsije. U kratkom je roku objava skupila nekoliko stotina komentara, većinom podrške majci i sinu. Ova jedna mala objava otvara jedno jako važno pitanje – je li u pitanju razumna briga djelatnika škole ili je u pitanju čisti ableizam?

Što je ableizam?

Pojam ableizam odnosi se na diskriminaciju i predrasude prema osobama s invaliditetom, a definiciju je moguće proširiti i na osobe s kroničnim bolestima koje nemaju invaliditet. Mišljenje da osobe s fizičkim invaliditetom imaju i mentalne poteškoće jest primjer ableizma. Isto kao i smatranje da će osoba s epilepsijom u nekoliko dana maturalca završiti u bolnici.

No, krenimo redom.

Objavu je na Facebooku postavila anonimna majka sina koji za nekoliko dana treba ići na maturalac. Ni tjedan dana prije zakazanog puta iz škole joj javljaju da je najbolje da sin ne ide jer ima epilepsiju, a nema tko na njega paziti ili mu pomoći dođe li do epileptičkog napadaja. Učitelji će se i pismeno očitovati kako nisu školovani za pružanje liječničke pomoći djetetu. Majka je grupu upitala smiju li oni njemu zabraniti putovanje i moli za savjet, te izražava brigu za žalosnog sina koji je od tada izgubio apetit i ne razgovara ni sa kim.

Komentatori većinom izražavaju podršku obitelji i situaciju smatraju diskriminatornom.

„Ako liječnik kaže da može, dijete može i na Mjesec!“

„Ja imam sina od 9 godina koji ima epilepsiju. Ove godine je išao na more sa školom 7 dana. Svi u školi su upoznati sa situacijom. I s tim da nije išla njegova učiteljica uopće. I nije uopće dovedeno u pitanje hoće li ga voditi ili neće.“

„Dijete može imati napad bilo gdje, po tome ne bi trebalo ni u školu ići.“


Pročitajte više: Sanja Balenović, Senior IT Governance Specialist u Raiffeisenu: Teška bolest nije me spriječila da radim punim plućima i budem tu za svoje sinove


Odluka u zadnji čas

Točno je kako učitelji nisu ovlašteni za pružanje liječničke pomoći. No, točno je i da ovaj mladić nije jedino dijete s epilepsijom koje pohađa školu i ide na maturalac. Nije jedino dijete s kroničnom bolesti koje samo pokušava živjeti normalan život.

Dan nakon prve objave majka se još jednom javlja. Nakon sastanka u školi, potvrđeno je da dijete ne ide na maturalac. Škola smatra kako mu je ona, kao roditelj, trebala omogućiti pratnju za što joj se reklo doslovce taj dan.

U ovoj situaciji, škola ne samo da vrši diskriminaciju nad bolesnim djetetom, već se i neprihvatljivo postavlja prema njegovoj majci. Iz svega izgleda kao da je odluka bila nagla, u zadnji čas. Ako je to neka politika škole, zašto se čekalo?

“Evo ti otkaz, javi se kad budeš zdrava”

Sve se više govori o ableizmu, što je jako dobro. Osobe s invaliditetom i kronično bolesne osobe općenito su u nepovoljnoj situaciji zbog pojačane brige o samima sebi. Društvo im njihovo stanje ‘nabija na nos’ i smatra ih manje vrijednima. Ne govore to svi direktno, no to se vidi u mnogim postupcima.

Moja je prijateljica dobila otkaz zato što zbog liječničkih problema nije bila dostupna za rad u bilo koje vrijeme, iako je njezin smjenski rad bio vrlo lako prilagodljiv. „Pobrini se za svoje zdravlje, pa nam se javi kad budeš bolje“ je lijepo upakiran ableizam. Isto kao i „ne možemo brinuti o vašem sinu na maturalcu.“ O istom tom sinu o kojem navodno brinu u školi.

Posegnem li za sjećanjima na srednju školu, mogu vam reći da je bilo kronično bolesne djece koja su išla na maturalac. Uključujući osobu bolesnih pluća koja je uz to bila pušač. Zašto oko toga nitko nije radio problem?

A ako je nedostatak obuke za pružanje pomoći razlog da epileptično dijete ne ide na putovanje, ne bi trebao ići nitko. Svi znamo što se na maturalcima događa. Svi znamo da će većina te djece u nekom trenutku povraćati od povelike količine alkohola i riskirati dehidraciju. Možda se i otruje. Iskustvo je to za koje će epileptično dijete biti zakinuto jer osoba koja se liječi antiepilepticima ne smije piti alkohol.


Pročitajte više: Djetetova bolest Martinu Ćustić potaknula je da postane poduzetnica, i to dvostruka


Neznanje nije izgovor za isključivanje

Ljudi će u pravilu reći da nisu ableisti. Bolesne osobe nisu krive za svoje stanje, nisu drugačije itd. No, u trenutku kad zdrava osoba shvati da bolesna osoba ne može sve što i oni, da nije posve ista, ableizam izbija na površinu. Bolesna osoba tako postaje teret i smetnja zdravima.

Što je zdravstveni problem manji, to će ga ljudi lakše i više ignorirati. Tako će osobi koja ne podnosi laktozu ponuditi ‘samo jedan gutljaj’ tako finog, domaćeg mlijeka jer joj ‘neće ništa biti.’ Osobi koja ustane nakon što je kolabirala reći će da joj je dobro i ‘idemo na kavu.’

Dobar dio ableizma proizlazi iz neznanja, no granica se mora povući kad se bolesnu osobu krene isključivati iz društva. Uskraćivati nekome školovanje, druženje i zaposlenje zbog zdravstvenih problema je neprihvatljivo. Bolesnoj osobi tako ne ostaje drugo nego se zatvoriti u svoja četiri zida i čekati smrt. Zvuči ekstremno? To je zato što jest.

Strah od socijalne izolacije rezultira osjećajem srama, skrivanjem i laganjem. Mislite da ste okruženi zdravim ljudima? Niste. Okruženi ste ljudima koji kriju svoju bolest jer su na svojoj koži naučili da se ne isplati biti iskren. Ne ako će vas ta iskrenost koštati društva i posla.

Mislite li da će mladić s početka priče u budućnosti otvoreno govoriti o svojoj epilepsiji?

Neće.

Foto: Canva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

konferencija žene u znanosti medicini i farma biznisu

Dolazi konferencija “Žene u znanosti, medicini i farma biznisu” – Stare...

Iako u Hrvatskoj žene čine 49 posto zaposlenih u znanosti njihov udio na vodećim pozicijama je još uvijek zanemariv​. Farmaceutskoj industriji kronično nedostaje...
- Advertisment -