Znaš onaj osjećaj kada voziš kući s posla, stigneš do parkinga, i shvatiš da se ne sjećaš niti jednog semafora? Niti jednog skretanja? Niti pješaka na pješačkom?
Tvoj automobil je putovao od polazišta do parkiranja. Ali ti? Ti nisi. Ti si samo ‘stigla’. Tvoj je život bio u putovanju, a ti si bila negdje drugdje: u sastanku koji je završio prije sat vremena, u razgovoru koji ćeš imati sutra, u katalogu grešaka od prošlog tjedna…
Dok je život prolazio kroz prozor, ti si gledala u nevidljivi video zid svojih problematičnih sjećanja i anksioznih budućih neuspjeha. Zanimljivo, zar ne?
Što to zapravo znači ‘biti prisutna’?
Nije riječ o satima meditacije. Niti o praznom umu. Niti o postizanju neke mistične Nirvane.
Prisutnost je:
- kada držiš šalicu čaja i stvarno osjećaš toplinu u rukama
- kada pričaš s prijateljicom i stvarno čuješ što ona govori, a ne da samo čekaš svoj red za govoriti
- kada jedeš jabuku i stvarno okusiš njezinu slatkoću
Biti prisutna je biti prisutna, i doslovno samo to. Osjetiti podražaje svojih osjetila. Osjetiti jasnoću svojih misli (one su vrlo jasne kada se prestaneš boriti protiv njih i zapravo poslušaš što ti žele pokazati). Pustiti da se svijet vrti na svoj način bez da ga pokušavaš kontrolirati.
To je sve. To je cijela tajna. Imamo neku iskrivljenu viziju da sve stvari vezane uz život trebaju biti kompleksne i duboko mudre. Dok zapravo prave životne istine su toliko jednostavne da nam se čine skoro pa neispravnima. Međutim, iako sve to već i sama znaš, nekako ta ‘prisutnost’ uvijek ti bježi unaprijed ili unatrag.
Zašto bježimo iz sadašnjeg trenutka?
Jedan od najbitnijih razloga što ne možemo biti tu gdje jesmo, tj. prisutni u trenutku koji živimo je: strah. Strah te je da ćeš propustiti nešto važnije tamo negdje: u budućnosti ili u prošlosti. Sigurno se pitaš što to točno znači.
Ovako izgleda kada prisutnost potencijalno živi u budućnosti:
- „Kada završim ovaj projekt…“
- „Kada izgubim pet kila…“
- „Kada nađem bolji posao…“
Koliko često se uhvatiš u situaciji da te dijete zove na igru, a tvoj odgovor je: „Evo samo da završim posao / veš / seriju (ubaci svoje ‘zašto’ ne možeš sada).“ Prijateljica te zove na kavu, a u tebi milijun izgovora kako ‘moraš’ nešto drugo.
Strah se nalazi u vremenu i trudu uloženom ‘sada’ kada će se uvjeti uskoro promijeniti ili strahu da ćeš nešto propustiti (što će te kasnije ‘koštati’).
Ovako izgleda kada prisutnost potencijalno živi u prošlosti:
- Svaki dan je isti, ideš istom rutom na posao, a da ne raspoznaješ dane.
- Trenutak mira je trenutak za proživjeti svaki nedavni događaj koji si okarakterizirala kao neuspjeh (od razgovora u kojem si rekla nešto ‘krivo’, preko uspješnog projekta kojeg znaš da si mogla bolje, do one jedinice iz njemačkog u srednjoj).
Strah se nalazi u svemu gdje su te ljudi mogli osuditi ili imati neko negativno mišljenje o tebi.
Što je u tome loše?
Tvoj život se događa u ovom trenutku, dok si ti u čekanju na ‘kada’. Život ti se događa dok razmišljaš o prošlosti. Život ti se događa dok se ti baviš hranjenjem svojih strahova. John Lennon je jednom napisao: „Life is what happens to you while you’re busy making other plans“. Iako je to Balašević možda još bolje poetski prikazao:
„Život? To ti je, znaš ono na grobu pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život.“
A znaš li tko bira hoće li ta crtica biti ispunjena događajima i trenucima prisutnosti ili autopilot koji označava stvari na popisu kao ‘odrađeno’? Ti! Ti si ta koja donosi taj izbor svaki dan nekoliko puta. Kako ti zvuči to da znaš da imaš tako veliku moć?
Autopilot je tvoj najbliži životni suputnik
U prosjeku si 95% svoga dana na autopilotu. To znači da je 95% tvog dana slobodno zabavljati misli o budućnosti (što sve moraš napraviti) ili misli o prošlosti (kao nepresušni izvor samokritike). Postoje oni predivni trenuci kada to prisjećanje ima onaj divni pozitivni predznak lijepog sjećanja koje te ispuni radošću i veseljem. Ali ako si u prosjeku, onda više naginješ onom negativnom.
Zašto je to toliko bitno?
Zamisli ovu scenu: Večer je. Sama si kod kuće i gledaš film. Svjetla u stanu su ugašena. Svi tvoji su otišli na vikend. Nema nikoga u kući niti očekuješ da će se netko večeras pojaviti natrag. U tom trenutku čuješ kako netko dira ključanicu. Vidiš i čuješ kvaku kako se pomiče. Vrata se polako otvaraju. U milisekundi ti srce počne lupati, mišići se zgrče, dah se zaustavi i dlanovi se oznoje. Misao: „Netko provaljuje!“ I onda čuješ glas partnera. U sekundi si prešla iz užasa u sigurnost, samo zbog jedne misli. Tijelo se opusti i disanje se smiri.
Iako se zapravo ništa nije dogodilo, sama tvoja misao da si u opasnosti je stvorila brzu i jaku tjelesnu reakciju. Tvoje tijelo sluša ono što mu tvoje misli govore. Tijelo ne prepoznaje ‘jučer’ i ‘sutra’. Tijelo prepoznaje samo ‘SADA’. I reagira na tvoje misli kao da se sve upravo sada događa.
A sada zamisli sljedeće:
- ako dnevno (prosječno) nisi prisutna 95% vremena, već na autopilotu, i to vrijeme koristiš za misli o prošlim životnim katastrofama ili anksioznim budućim planovima kako izbjeći katastrofu, kako onda tvoje tijelo živi? Što tvoje tijelo prolazi na svaki dan ako su tvoje misli kritične, negativne, u stalnoj potrazi za opasnostima? I to samo iz razloga što nisi prisutna sada i ovdje.
Kako si pomoći? Jednostavan alat za vraćanje ‘kući’
Vidiš koliko je bitno osjetiti ono što radiš dok to radiš. Ili bolje rečeno, kada osjetiš da trčiš (u sebi) dok tijelo zapravo miruje, stani i pogledaj što je ono što upravo radiš, a što je to što upravo misliš. Ja u ovom trenutku pišem. I znam da pišem. Usredotočena sam na ono što ti želim poručiti. Ne razmišljam sada o tome što sve može poći po zlu ili kako jučer nisam odradila sve što je bilo u planu. Jer da to radim: niti bi ništa napisala, niti bi bila zadovoljna. Odnosno: bila bi jako zaposlena, ali ne bi bila uopće produktivna. Dan potrošen, napravljeno ništa. Emocionalno iscrpljena. Fizički potrošena. Znam, bila sam tamo.
Ono što ti mogu preporučiti je da se probaš sama izbaciti iz autopilota kada god ga osjetiš:
- pereš suđe, onda peri suđe; osjeti toplu vodu i balončiće sapunice pod prstima,
- igraš se s djecom, onda slušaj što se događa; nemoj gledati je li dječja soba u neredu,
- ako si u činu seksa, onda osjeti što ti se događa u tijelu; nemoj vrtjeti popis za dućan.
Lako je reći ‘nemoj’, ali je to teško za napraviti, zar ne? S vremenom će ti postati sve lakše kako ćeš primjenjivati sljedeći pristup sebi.
Kako isključiti već aktivan autopilot?
- ZAPITAJ SE:
- ŠTO OSJEĆAM U TIJELU?
- KOJI MIRIS JE OKO MENE?
- KAKO MI ODJEĆA DODIRUJE KOŽU?
- Nešto stvarno, sada prisutno što možeš iskusiti / osjetiti / vidjeti / čuti.
Ovo neka ti bude vodilja kada osjetiš da je autopilot već aktiviran i radi punom parom. Imaš moć isključiti ga odmah sada i preuzeti kontrolu nad svojom stvarnosti. Međutim, postoji i način da se autopilot ne aktivira, tj. da ga preduhitriš.
Kako preduhitriti autopilot?
Svaki dan ti se svodi na niz unaprijed predvidljivih akcija na koje je tvoj um navikao. Da bi stvorili nešto novo, izvan svoje dnevne navike, sutra probaj ovo:
Ustaneš se, upali svijetlo lijevom rukom umjesto desnom. Uzmi četkicu za zube i okreni se suprotno od ogledala i prebaci četkicu u lijevu ruku (barem na kratko). Inače ideš napraviti kavu odmah nakon ustajanja, danas napravi čaj. Odvezi se do posla drugom rutom. Pričaj s kolegicom s kojom to nemaš naviku. Nazovi osobu koju nisi dugo čula. Pojedi nešto neobično za ručak. Zakasni s mailom, propusti sastanak, pomakni radni stol, reorganiziraj ikone na mobitelu…. BILO ŠTO SAMO DA JE DRUGAČIJE OD ONOGA ŠTO TVOJ UM OČEKUJE.
Znam da je ponekad teško iskočiti iz autopilota. I ako osjetiš da te ‘vuče’ jače nego što bi htjela, to nije znak da s tobom nešto nije u redu već samo da si ljudsko biće. To je tvoj um koji godinama radi ono za što vjeruje da te štiti. Ali da bi se mogla drugačije osjećati, kako bi ti tijelo moglo drugačije reagirati, onda je potrebna i promjena. Svatko od nas ima trenutke kada treba podršku, razgovor ili profesionalni alat koji će pomoći da vidiš jasnije, i lakše se vratiš sebi. Izaberi ono što ti odgovara: terapiju, razgovor, meditaciju, hipnoterapiju, bilježenje misli…
Najvažnije je da znaš kako postoji pomoć i da ne moraš prolaziti sve sama.
Autorica: Mirna Miljković, Cert. Hyp. Mindset Shift Consultant, Pomažem ženama osloboditi se nevidljivih ograničenja i postati najbolja verzija sebe.
Sljedeća kolumna – Nisi umorna – samo ne živiš život koji te uzbuđuje
Ovo je 18. nastavak serijala u kojem zajedno čistimo mentalni nered. Naš cilj je jednostavan: nećemo čekati Novu godinu da bismo živjele život kakav želimo. Kroz ovaj proces, mi već sada gradimo unutarnju snagu i jasnoću, kako bismo 2026. godinu dočekale ne s listom novogodišnjih odluka, već sa stvarnošću koju smo si same dopustile stvoriti.
Serija kolumni: UVOD, DRUGA, TREĆA, ČETVRTA, PETA, ŠESTA, SEDAM, OSAM, DEVET, 10., 11., 12, 13, 14, 15. ,16. i 17.
Napomena: Sadržaj ovog članka je informativnog i edukativnog karaktera i ne predstavlja zamjenu za profesionalni psihološki ili medicinski savjet. Ako se suočavaš sa stanjima kao što su pretjerane ili crne misli koje te opterećuju, učestale migrene, dugotrajne nesanice i probavne smetnje ili imaš druge ozbiljne zdravstvene izazove, obavezno se bez odgode obrati liječniku opće prakse. Hitna psihološka pomoć dostupna je i putem telefona. Možeš nazvati 112, a dostupna je i podrška 0-24 na broj 01/2376-470 – Regionalni centri za psihotraumu (kontakti).
