Do prije 10 godina, bila sam hodajući primjer onoga što sam ja smatrala ‘uspjehom’. Radila sam od 8 do 20h, nizala pohvale i dodatne poslove izvan onoga što je stajalo u opisu mog posla, i dičila se time da nikad nisam dobila otkaz. Svi su hvalili moju disciplinu.
A ja? Ja sam pila 13 tableta dnevno, dok mi je kava tekla venama. U ponoć, ne bih mogla zaspati, a kroz glavu bi mi prošla misao: „Jesam li uopće pila vode danas?“
Zvuči poznato? Možda ne u istim detaljima, ali osjećaj da daješ sve od sebe, a iznutra se raspadaš?
Ovo je iskrena priča o tome kako sam bolno naučila da nas prava, održiva promjena ne uči kako da se više tjeramo, već kako da konačno poslušamo sebe.
Stari identitet: Disciplina kao jedino gorivo
Moja ambicija je oduvijek bila jaka: želja za samostalnošću i neovisnošću. ‘Radije ću raditi 24/7 nego biti ovisna o nekome’, mislila sam. I jesam. Radila sam cijeli faks, ponekad i dva posla istovremeno. Prelazila sam s posla na posao, iz industrije u industriju, tražeći sebe kroz što zanimljivije titule (za životopis).
Ali umjesto da tražim vlastitu ispunjenost, ja sam tražila da mi drugi dokažu da sam dovoljno dobra. Kakav iskrivljeni koncept. A tužna činjenica je da jako puno nas traži isto, i zato tako patimo za pohvalom, nebitno od koga dolazi.
Dičila sam se time da nikada nisam dobila otkaz. Sve što sam radila, često i ono što sam sama preuzela na sebe, uvijek je bilo maksimalno ostvareno, funkcionalno, možda čak i predobro. Moja disciplina je bila nepokolebljiva. Kada si nešto zacrtam, nema odustajanja.
Tako sam završila i fakultet za koji sam već na trećoj godini znala da nema svrhu za mene. Ali ‘nema odustajanja’. Sjećam se dana obrane diplome. Osjećaj? Nikakva radost, nikakav ponos. Samo blagi osjećaj olakšanja. To je siguran znak da si upravo postigla cilj koji zapravo nikad nije bio tvoj.
Prekretnica: kada tijelo kaže ‘DOSTA’
Radila sam od 8 do 20h svaki dan. Prvo na listi prioriteta bila je odgovornost prema poslu. A cijena? Krenulo je sa stezanjem u vratu, lupanjem srca, pa s umorom koji se riječima ne može opisati. U jednom trenutku, pila sam 13 tableta dnevno. I dalje mi nije bilo jasno. Pitala sam se: ‘Zašto sam kažnjavana kada dajem sve od sebe?’
Bolesti su me izjedale iznutra. Bilo mi je sve gore. A onda je došao udarac koji je sve zaustavio. Saznala sam da ne mogu imati drugo dijete.
Tu. U tom trenutku. Stvari su se prvi put za mene promijenile.
Mindset Shift u novi identitet: raditi u skladu sa sobom, a ne protiv sebe
Moj inat ovom svijetu nije dopustio da ta presuda ostane konačna. Rekla sam samoj sebi da ću napraviti sve što je potrebno kako bih promijenila ishod. Prvi put u životu, imala sam cilj koji sam željela ostvariti za sebe i radi sebe.
Na alternativnim metodama sam naučila da trebam ići spavati najkasnije do 23h. Prehrana je bila suprotna svemu što sam znala. Voda topla, ne hladna. Sve što su mi rekli da napravim, jesam, gotovo religiozno. Sjedila sam kako su mi rekli. Jela sam kako su mi rekli. Disala sam kako su mi rekli. Ništa nije predstavljalo problem.
Ljudi su me žalili: „Gle ju što jede neke splačine. Jadna.“. Ali ja se ni u jednom trenutku nisam osjećala ni zakinuto ni jadno. Duboko u sebi sam znala da sve to radim radi ostvarivanja višeg cilja za sebe. Nisam se morala tjerati. Nisam imala osjećaj da se odričem ičega. Osjećala sam lakoću. Taj osjećaj nerazumijevanja mi je čak bio utješan jer znam da ne radim što i svi i da će time ishod mojih postupaka biti drugačiji od onoga što je bilo do sada.
Tada sam u potpunosti razumjela: prava promjena ne dolazi iz discipline, već iz poravnanja. Prvi put se nisam borila protiv sebe. Radila sam u skladu sa svojim tijelom i umom. Nisam se trebala tjerati, nagovarati niti uvjeravati. Nisam tražila odobrenje izvana, već u sebi.
Doživjela sam trenutak unutarnjeg mira i smirenosti, kao da su se svijet i sve njegove potrebe ugasile. Taj utješni osjećaj bio je fenomenalan.
Je li bilo lako? Nije. Je li sve išlo od ruke? Apsolutno ne. Ali imala sam nešto puno važnije: dubok osjećaj ispravnosti.
Ta usmjerenost na cilj, to znanje da radim pravu stvar za sebe, donijelo mi je nevjerojatnu ujednačenost – psihičku, fizičku i emocionalnu. Odluke, od onih najmanjih do najvećih, odjednom su postale jednostavnije.
To je ono što vidim kod svog prijatelja trkača. Kada ga moj muž pita: „Kako ti se da trčati po ovoj kiši?“, on odgovara: „Teže mi je ne trčati.“ Njemu je kretanje potrebno da bi se osjećao dobro. To nije disciplina, to je on. To je poravnanje.
A kako sam ja to postigla? Što mi je bilo ključno za razumjeti da bih uopće mogla doći do tog stanja ‘poravnanja’?
Usklađenost
ONA JEDNA NAJBITNIJA STVAR KOJOM OSTVARUJEMO CILJEVE BEZ BURNOUTA
Kako je izgledalo moje usklađivanje s mojim ciljem? Prvo treba definirati zašto je ispravna definicija mog cilja bila presudna za usklađivanje. Moj cilj nije bio – dobiti još jedno dijete. Moj cilj je bio da sam ja majka dvoje djece. Vidjela sam ih zajedno kako pišu zadaću. I danas je taj trenutak postao istina.
I BOOM! Jasan cilj koji sam željela ostvariti se pojavio ispred mene. Prvi put u životu sam vidjela i razumjela nešto vrlo jasno. Da je bilo jednostavno ili lagano, NIJE. Da je bilo to što se treba napraviti – JE. Nije bilo potrebno donositi odluku. To je tako. Jasnoća je bila prisutna (to je ta ‘clarity’ koju se često spominje).
Prvi puta u životu nisam bila žrtva svojih okolnosti. Nisam pratila put koji sam mislila da trebam ići. Birala sam ga ne temelju jasnoće i ispravnosti ZA MENE. Više se nisu trebale poravnati zvijezde, nije bilo bitno je li imam sreće ili ne, nisam ovisila o tuđim odlukama i nisam se postavljala u situaciju da čekam nešto i nadam se.
Prvi put sam u životu preuzela potpunu odgovornost za sebe i svoje misli, postupke, odluke i način na koji postojim u ovom trenutku.
Cilj je bio poravnat s mojim karakterom i s mojim identitetom (vlastitom pričom o sebi).
majka dvoje djece (CILJ) = žena koja može sve (IDENTITET) = ostvarujem
sve što zamislim (KARAKTER) = USKLAĐENOST
Je li mi trebala disciplina tu? Samo na trenutke kada je jedan dio mene htio odustati od svega i okriviti moje roditelje, svijet, okolnosti, tijelo, svemir… Disciplina mi je pomogla da pređem preko tih trenutaka i nastavim s ponašanjem koje je u skladu ostvarivanja mog cilja. Ali da mi je disciplina bila jedini način na koji sam taj cilj mogla ostvariti, vjerujem da danas ne bih bila tu gdje jesam, već bih i dalje ganjala one iste ciljeve koje sam imala prije i ideju o uspješnosti koju sam držala tako dugo kao jedini izvor identiteta.
I živjeli su sretno i veselo…?
Mislila sam da sam napokon uspjela. A onda je sve nestalo. Nakon što sam ostvarila taj svoj jasni cilj, a drugog jasnog cilja nije bilo, sva moja stara ponašanja, nesigurnosti i autoimune bolesti su se vratile kako da se ništa nije dogodilo. Izgubila sam jasnoću življenja i tražila ju mukotrpno sljedećih 6 godina. Sve do ovog trenutka kada sam u srpnju ove godine počela pisati kolumnu ‘Generalno čišćenje uma’. Jasnoća života se vratila. Ponovo vidim sebe u jednom izravnom i smislenom putu, ali ovaj put ne ostvarujem samo za sebe, nego i za tebe i sve koji ovo čitaju. Ako se samo jedna osoba prepozna i odluči stati, već smo zajedno promijenile ‘svijet’.
Prvi korak čišćenja: U potrazi za svojom pričom
Prava promjena, kao što si vidjela iz moje priče, ne dolazi iz discipline, već iz jasnoće o tome tko si i što želiš postići.
Tvoj zadatak za ovaj tjedan je: odvoji 15 minuta, uzmi papir (ili samo budi u tišini sa sobom) i iskreno odgovori na samo jedno pitanje:
1.Dio: Koja je JEDNA priča koju najčešće pričam sama sebi o tome zašto nešto ne mogu?’
- „Ja jednostavno nisam jutarnji tip (i zato ne mogu vježbati ujutro).”
- „Ja nemam ‘gen’ za štednju (i zato nikad neću imati novca).”
- „Ja sam previše kaotična da bih bila organizirana.”
- „Drugima je lakše nego meni.“
Ne osuđuj tu priču. Ne analiziraj je. Samo je prepoznaj i zapiši. Cilj nije riješiti cijeli život. Cilj je osvijestiti jednu rečenicu koja definira tvoj stari identitet. To je prvi, najhrabriji korak u pisanju nove priče.
2. Dio: Pronađi JEDAN suprotan DOKAZ.
Sada kada znaš koja je tvoja ograničavajuća priča, postavlja se ključno pitanje: “I što sad?”. Nećemo je brisati. Nećemo se boriti protiv nje. Samo ćemo je malo poljuljati.
Tvoj zadatak je pronaći samo JEDAN, najmanji dokaz iz svoje prošlosti koji pokazuje da ta priča NIJE 100% ISTINITA.
- Ako je priča “Ja nisam jutarnji tip.”, sjeti se onog jednog puta kada si se morala probuditi rano za putovanje i uspjela si.
- Ako je priča “Ja nisam kreativna.”, sjeti se onog kolača koji si savršeno ukrasila za dječji rođendan.
- Ako je priča “Ja uvijek odustanem.”, sjeti se onog poslovnog zadatka koji si, unatoč svemu, završila.
- Ako je priča „Drugima je lakše nego meni.“, sjeti se trenutka kada si napravila nešto s lakoćom, dok se netko drugi mučio istu stvar napraviti kao ti.
Zapiši i taj dokaz. I onda ponovi postupak svaki put kada primijetiš da ponavljaš neku priču o sebi.
Cilj nije uništiti staru priču. Cilj je pokazati samoj sebi da je to samo priča, a ne apsolutna istina. Cilj je stvoriti malu pukotinu u tom starom identitetu, kroz koju može ući svjetlo nove mogućnosti.
Autorica teksta: Mirna Miljković, Cert. Hyp. Mindset Shift Consultant, Pomažem ženama osloboditi se nevidljivih ograničenja i postati najbolja verzija sebe.
Sljedeća kolumna: Moja slika o sebi – moja priča nije moja istina, tj. kako sami sebe ograničavamo
Serija kolumni: UVOD, DRUGA, TREĆA, ČETVRTA, PETA, ŠESTA, SEDMA, OSMA, DEVETA, 10. i 11.
Napomena: Sadržaj ovog članka je informativnog i edukativnog karaktera i ne predstavlja zamjenu za profesionalni psihološki ili medicinski savjet. Ako se suočavaš sa stanjima kao što su lupanje srca, stezanje u grlu, dugotrajne nesanice i probavne smetnje ili imaš druge ozbiljne zdravstvene izazove, obavezno se bez odgode obrati liječniku opće prakse. Hitna psihološka pomoć dostupna je i putem telefona. Možeš nazvati 112, a dostupna je i podrška 0-24 na broj 01/2376-470 – Regionalni centri za psihotraumu (kontakti).
