Kao profesorica koja svakodnevno radi s djecom i mladima, često imam privilegiju vidjeti ono što se ne vidi kod kuće. Vidim djecu izvan roditeljskog pogleda, u prostoru gdje se susreću s odgovornošću, neuspjehom, socijalnim odnosima i vlastitim granicama. I upravo tu se najjasnije vide posljedice roditeljstva koje je vođeno stalnim nadzorom.
Roditeljstvo vođeno stalnim nadzorom
Imam učenike koji ulaze u razred već znajući svoju ocjenu. Ne zato što su je sami izračunali, nego zato što je roditelj već pregledao e-Dnevnik, poslao poruku i započeo raspravu – prije nego što je dijete uopće stiglo kući.
Takvo dijete ne dolazi pitati: „Kako mogu biti bolji?“, nego s grčem u trbuhu razmišlja: „Kako ću ovo objasniti doma?“ Učenje prestaje biti proces. Postaje izbjegavanje konflikta.
Pročitajte više: Zašto školarci iz generacija Z i Alfa svako malo kažu “six-seven” i je li to skroz besmisleno?
Učenik koji se boji pogreške više nego neznanja
U razredu vidim djecu koja znaju odgovor, ali ne dižu ruku. Zašto? Jer su naučena da pogreška nije dozvoljena.
Kod kuće se svaka greška odmah analizira, komentira, provjerava. U školi to dijete radije šuti nego da pogriješi pred drugima. Rezultat? Manje sudjelovanja. Manje samopouzdanja. Više unutarnjeg pritiska.
Dijete koje skriva umjesto da traži pomoć
Neka djeca ne lažu zato što su neodgojena. Lažu jer su prečesto bila nadzirana. Kad znaju da će roditelj:
– provjeriti poruke
– vidjeti svaku ocjenu
– pratiti svaki korak
Onda dijete uči da je sigurnije sakriti problem nego ga podijeliti. U školi takvo dijete često kasno traži pomoć – tek kad je problem već velik.
Ovisnost o vanjskoj kontroli
Većina učenika koji bez roditeljske poruke ne znaju:
– trebaju li učiti
– jesu li učili dovoljno
– koliko njihov trud „dobar“
Njihov unutarnji kompas nije razvijen jer je uvijek netko drugi držao kartu kontrole. Takva djeca imaju poteškoće s donošenjem odluka i preuzimanjem odgovornosti – upravo onih vještina koje bi škola trebala jačati.
Što djeca zapravo trebaju?
Iz učionice se vrlo jasno vidi razlika između djece koja imaju granice i povjerenje i one koja imaju granice i stalni nadzor.
Djeci ne treba roditelj koji sve vidi. Treba im roditelj koji sluša bez ispitivanja, dopušta pogrešku, ne reagira impulzivno, daje prostor da dijete samo kaže. Dijete koje zna da neće biti „razapeto“ zbog pogreške, u školi će slobodnije učiti, pitati i rasti.
Poruka roditeljima
Kad kontrola popusti, odnos jača. Kad povjerenje raste, odgovornost dolazi sama. Cilj odgoja nije dijete koje nikad ne pogriješi, nego dijete koje zna što učiniti kad pogriješi. A to se ne uči u „zlatnom kavezu“, već u prostoru sigurnosti, razgovora i povjerenja.
Piše: Branka Kamenečki Orlić, profesorica, edukatorica, motivatorica, vlasnica JoyfulLife centra, autorica slikovnica i knjiga
https://linktr.ee/brankina_podrska_roditeljima
https://www.joyfullifebybranka.hr
https://www.instagram.com/branka_za_mame_tate_djecu/
Foto: Freepik, privatna arhiva, Canva
