Betty Hart je glumica i redateljica, a u svojem TEDx govoru podijelila je svoje bolno iskustvo s kulturom otkazivanja u privatnom životu.
„Uvijek sam bila tatina curica. Moj tata je bio prvi koji mi je rekao da sam lijepa. Često mi je govorio da me voli i da sam mu jedna od najdražih ljudi na svijetu,“ započinje Hart svoj govor ovim dirljivim riječima. No, s vremenom je otkrila da njezin otac i ona imaju nepomirljive ideološke razlike što je dobar odnos učinilo nemogućim.
Pročitajte više: Gdje je granica empatiji na poslu?
Jesmo li zaista uvijek u pravu?
„Prije nego je termin uopće skovan, otkazala sam svojeg oca.“
U posljednjih nekoliko godina sve se više spominje cancel kultura, odnosno kultura otkazivanja, iako je ona oduvijek postojala. Kad neka istaknuta osoba kaže ili napravi nešto s čime se ljudi masovno ne slažu, ta je osoba nepoželjna – persona non grata. Nema šanse da vrate svoj ugled. No, to je ono što se događa javno. Hart se odlučila fokusirati na kulturu otkazivanja u privatnoj sferi – kad otkazujemo sebi bliske ljude, one koje volimo.
„Predlažem da promijenimo kulturu otkazivanja i pomaknemo se ka kulturi suosjećanja.“
Kako bismo otkazali nekoga, prvo trebamo vjerovati da smo 100% u pravu, da nema šanse da griješimo. A drugo, osoba koju otkazujemo mora biti osoba koja nema izgleda za promjenu i razvoj. No, ponekad nismo u pravu koliko god bili uvjereni da jesmo. Isto tako, ljudi se mijenjaju. S 28 godina nećemo biti ista osoba koja smo bili s 18.
„I što da radimo? Umjesto da otkazujemo ljude, trebali bismo suosjećati s njima. Suosjećanje me fascinira,“ govori Hart. „Suosjećanje znači da patimo s nekim. Uz nekoga. Zamislite. Kad nekoga, recimo djeda, ne želite više zvati da slavi s vama Dan zahvalnosti zbog nečega što je rekao, što kad biste umjesto toga patili s njim? Odlučili smo da nekoga volimo toliko snažno da smo voljni patiti s njim, čak i ako nas boli.“
Pročitajte više: Temelj samopoštovanja je samosuosjećanje – samo koja je razlika?
Suosjećanje neka bude naš odabir
Hart dodaje kako ne poručuje drugima da ne smiju otkazati druge, već želi predložiti neki bolji način postupanja. Ako nekoga iz privatnog života otkažemo, više im nismo blizu. Ne znamo ništa o njima niti oni znaju išta o nama. Zašto ne bismo uvodili promjene?
Naravno, nema garancije da će tu promjenu drugi prihvatiti. Ali netko mora biti prvi.
Postoje prijateljstva među ljudima koji su ideološki različiti. Prava i uspješna prijateljstva. Hart vjeruje da je razlog za taj uspjeh znatiželja. Ljudi odabiru biti znatiželjni oko onoga što je drugačije od njih, zanima ih zašto su ljudi kakvi jesu jer ipak nas oblikuju iskustva. I to je to suosjećanje. Obujemo tuđe cipele da shvatimo zašto su kakvi jesu i zašto vjeruju što vjeruju.
Konačno, Hart se vratila na početak priče – na otkazivanje svojeg oca. Nakon što deset godina nije progovorila riječ s njime, nazvala ga je. Svjesna da se vrijeme ne može vratiti, predložila mu je da krenu iznova. On je pristao.
Hart je danas izuzetno sretna zbog svoje odluke i zahvalna što je njezin otac pristao krenuti iznova. Tek nekoliko godina kasnije obolio je od Alzheimerove bolesti, a potom je i preminuo. To je bilo šest godina nakon što su ponovo uspostavili kontakt.
Upravo je zbog svojeg iskustva Hart odlučila progovoriti o otkazivanju bliskih ljudi i potaknuti ljude na suosjećanje i znatiželju. Ne želi da se bojimo razlika.
„Ja sam zbroj svega onoga čemu sam bila izložena. Moj se um mijenjao tijekom godina i rastao zbog ljudi u mojem životu,“ zaključuje. „Ne bi li bilo sjajno da umjesto kulture otkazivanja stvorimo kulturu suosjećanja u kojoj ćemo patiti uz one koje volimo zato što ih volimo?“
Foto: Canva / Instagram Betty Hart
