Ti ne živiš svoj život. Ti živiš svoju priču. A tu priču su, velikim dijelom, napisali drugi za tebe. Onu priču koju si toliko puta ponovila da sada i sama vjeruješ da je istina.
Ta ‘priča o tebi’ određuje sve: kako ćeš živjeti, s kim ćeš biti, koliko ćeš biti sretna, koliko ćeš voljeti samu sebe. Da, to su tvoji izbori. Ali postavke po kojima donosiš te odluke nisi napisala ti. Netko drugi je odredio tko ćeš biti, a ti samo pokušavaš navigirati kroz unaprijed napisani scenarij.
Znaš kako to znam? Jer ako je tvoja priča istinita, zašto onda iznutra osjećaš taj tihi nemir? Zašto uspijevaš, a ne osjećaš se ispunjeno? Zašto se smiješiš drugima, a znaš da glumiš? Zašto ti treba toliko snage samo da bi ostala ista? To je cijena života u pogrešnoj priči.
Danas to mijenjamo. Razumijevanje tko je počeo pisati tvoju priču je prvi korak te promjene.
Što je ‘slika o sebi’ (i zašto je važnija od svega)?
Tvoja slika o sebi je skup svih uvjerenja o tome tko si ti. Tj. znaš onaj trenutak kad nekom prepričavaš priču koja ti se dogodila i onda kažeš: „Ja poznam sebe, ja bih poludila da mi je tako nešto rekla.“ To je taj trenutak kad definiraš prema sebi (jer tvoja podsvijest uvijek sluša) i prema svijetu:
- tko ćeš biti
- koliko ćeš vrijediti
- što i koliko zaslužuješ.
Sjećaš se ‘sivih naočala’ negativnog filtera iz druge kolumne? One određuju ton svega što vidiš. A time i kako se osjećaš. Ali slika o sebi je puno moćnija. Ona nije samo ton ili boja naočala; ona je okvir kroz koji gledaš. Ona određuje što ćeš uopće pogledati, a što ćeš ignorirati jer ti djeluje potpuno nevažno.
Ako je tvoj ‘okvir’ malen (identitet ‘ja nisam dovoljno dobra’), nikada nećeš ni pogledati prema velikim prilikama. Tvoj svijet postaje onoliko velik koliko ti tvoja priča o sebi dopušta.
Kako tvoj ‘okvir’ definira tvoj život?
Možda si sad misliš da ti donosiš svoje odluke racionalno i svjesno. Ali što ako ti kažem da 95% tvojih odluka zapravo donosi tvoj ‘okvir’, odnosno ona duboko ukorijenjena priča o tome tko si? Prepoznaješ li je u ovim situacijama?
U poslu:
U poslu: Ako je tvoja priča: ‘Ja sam perfekcionist, a svi oko mene su nesposobni’, ona te obično vodi u jedan od dva smjera.
Prvi smjer je povlačenje: Nikada se nećeš prijaviti za vodeću poziciju jer te užasava pomisao da moraš voditi ‘nesposobne’. Da se moraš tako jako izložiti da budeš odgovorna za tuđe greške. Već vidim da si se naježila od same pomisli.
Drugi smjer je borba: Zahtijevat ćeš vodeću poziciju jer smatraš da ti jedina sve radiš kako treba. Ali tvoj stav će stvoriti otpor i nerazumijevanje kod ostatka ljudi. Tim te neće slijediti jer znaju da za tebe nikad ništa nije dovoljno dobro. Na kraju, ostaješ sama s porukom: „Ma pusti ju, onda radi sama.“
U oba slučaja nagrada, u obliku pravog timskog uspjeha ili promaknuća, izostaje.
U ljubavi:
Ako je tvoja priča: „Mene je teško voljeti.“, „Ja sam teška osoba, znam.“ Ili „A tko bi mene ovakvu volio?“, ljudi osjete da imaš takav pristup sebi, tj. da smatraš da je tvoja vrijednost niska. Možda ne mogu objasniti zašto, ali definitivno znaju da se oko tebe ne treba puno truditi. A ti ćeš potvrditi to svojim postupcima i reakcijama na loš trud: „Ma nema veze, ok je. Hvala ti svejedno.“ Iako se u sebi raspadaš od tuge i muke jer se pitaš kako je moguće da dobiješ natrag tako malo, a ti ulažeš tako puno.
U financijama:
Ako je tvoja priča: „Moji nikad nisu imali novca, tako je i meni grah pao.“, „Novac je izvor svog zla i ljudi koji imaju novac su uvijek bezobrazni i bezobzirni.“ Ili „Gle kako je sve skupo. To si ne mogu priuštiti. Nije to za mene, gle kako puno novaca košta.“; onda ćeš i živjeti u takvom stilu. Ponavljat ćeš ove fraze, a taj okvir će biti tvoj ‘stakleni zatvor’ iz kojeg ne vidiš izlaz.
Odakle dolaze te priče?
Važno je shvatiti da: većinu tih priča nisi ti napisala. Naučila si ih kao dijete, upijajući što donosi ljubav, a što kritiku. Riječi koje su ti upućivali kao djetetu, a možda čak i sada kao odrasloj osobi, postale su dio tvog ‘unutarnjeg monologa’. To su one riječi koje si nastavila izgovarati sada sama sebi kada te nitko ne čuje. Primjerice, pogriješiš nešto beznačajno, banalno, recimo: vraćaš se iz dućana i sjetiš se da si zaboravila kupiti papirnate ubruse. Tvoja reakcija? Dovrši rečenicu: „Kakva sam ja ….“. Ako je tvoj odgovor bio : glupača, budala, majmun, kokoš, koza ili neka druga domaća životinja ili osobna uvreda, postavi si onda sljedeće pitanje: Bi li tako nešto rekla svojoj mami u lice? Svojoj kćeri? Svojoj najboljoj prijateljici? Ali sebi…uh bez razmišljanja? Zašto? Jer je to razmišljanje o tvojoj bezvrijednosti postalo tvoja automatska istina.
Zašto samo afirmacije ne mogu napraviti značajne promjene?
Možda si već pokušala zalijepiti ‘flaster’ na ovaj problem. Stojiš pred ogledalom i ponavljaš: „Ja sam uspješna! Ja sam voljena!“. Ali onaj tihi glas u tebi bolno kaže: „Nisi!“
I onda se osjećaš još gore, jer misliš da ni ‘pozitivno razmišljanje’ ne radi za tebe. Istina? Problem nije u tebi. Problem je što pokušavaš promijeniti misao, a ne temeljno uvjerenje. Ponavljaš rečenicu, ali i dalje nosiš stari, ograničavajući ‘okvir’ da nisi dovoljno dobra. I to kreira sve daljnje misli, ponašanja, reakcije, odnose u tvom životu. Jer ako ti ne voliš sebe, tko bi te onda trebao?
Što možeš učiniti već danas?
Nećemo još pisati novu priču. Prvo ćemo dovesti u pitanje staru.
Tvoj zadatak za ovaj tjedan je: svaki put kada uhvatiš sebe kako izgovaraš (u sebi ili naglas) neku ograničavajuću rečenicu o sebi (‘Ja sam previše…’, ‘Ja nikad ne bih mogla…’), samo stani. Udahni. I postavi si ovo moćno pitanje:
„Čiji je to glas u mojoj glavi? Tko mi to govori?“
Je li to bio glas tvog oca? Tvoje majke? Učiteljice iz trećeg razreda? Prijateljice iz srednje škole?
Samo zatvori i osluškuj te rečenice. Slušaj taj glas u glavi koji ti govori kakva si i pusti da se glas sve više i više iskristalizira. Nakon nekoliko trenutaka čut ćeš glas osobe koja te je uvjerila tko si i kakva si. I kada saznaš tko je to bio, svjesno otpusti da taj glas otpluta natrag osobi koja je tvoju priču napisala umjesto tebe.
Ne moraš analizirati. Ne moraš opraštati. Cilj je samo osvijestiti da taj ‘unutarnji kritičar’ često govori tuđim, posuđenim glasom. Cilj je shvatiti da to nije tvoja istina, već samo stara priča koju si usvojila. A u onom trenutku kada shvatiš tko ti upravlja okvirom, događa se jedan fantastičan trenutak u tvom životu: MOŽEŠ OTPUSTITI TAJ OKVIR I TUĐE UPRAVLJANE TVOJIM ŽIVOTOM.
Kako se osjećaš sada?
Autorica teksta: Mirna Miljković, Cert. Hyp. Mindset Shift Consultant, Pomažem ženama osloboditi se nevidljivih ograničenja i postati najbolja verzija sebe.
Sljedeća kolumna: Što su zdrave granice i zašto ih je tako teško postaviti
Serija kolumni: UVOD, DRUGA, TREĆA, ČETVRTA, PETA, ŠESTA, SEDMA, OSMA, DEVETA, 10., 11 i 12.
Ovo je trinaesti nastavak serijala u kojem zajedno čistimo mentalni nered. Naš cilj je jednostavan: nećemo čekati Novu godinu da bismo živjele život kakav želimo. Kroz ovaj proces, mi već sada gradimo unutarnju snagu i jasnoću, kako bismo 2026. godinu dočekale ne s listom novogodišnjih odluka, već sa stvarnošću koju smo si same dopustile stvoriti.
Napomena: Sadržaj ovog članka je informativnog i edukativnog karaktera i ne predstavlja zamjenu za profesionalni psihološki ili medicinski savjet. Ako se suočavaš sa stanjima kao što su lupanje srca, stezanje u grlu, dugotrajne nesanice i probavne smetnje ili imaš druge ozbiljne zdravstvene izazove, obavezno se bez odgode obrati liječniku opće prakse. Hitna psihološka pomoć dostupna je i putem telefona. Možeš nazvati 112, a dostupna je i podrška 0-24 na broj 01/2376-470 – Regionalni centri za psihotraumu (kontakti).
Foto: mprint.hr, privatna arhiva, Canva
